Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nemame

Marketing

Hopelessly passive and compatible

Eto, moram priznati da mi nikad nije bio jasan taj egzibicionizam. Miljenko Jergović, primjerice. Puno piše, puno priča. Jednom sam zapisala:
Neki ljudi pričaju.
Ja pišem.
A ponekad prođe puno
Da ne obavim nijedno.

Sasvim istinito. Ponekad se volim gubiti, odnosno izvlačiti na svoje pisanje. I tad biva da se osjećam kao prokleta varalica, jer ne pišem. Ili pišem, ali je to sve jedno ogromno sranje. Ili gledam u otvoreni Word dokument, prazan je, i pitam se kad će mi doći. Kad će se sve one revolucionarne zamisli pretvoriti u riječi na ekranu. I puno prođe. I ne dogodi se ništa.
No pričanje. Pričanje u javnosti. Ili pred grupicom ljudi. Ne, ne, samo to ne. Stvarno ponekad ne znam kako sam završila faks. Zbog straha od public speecha sam postala vegetarijanac. Zaista! Trebala sam održati prezentaciju o pravima životinja i dan prije me uhvatila panika od jednosatnog javnog govora koji me čekao. Počela sam nekontrolirano povraćati i za to sam okrivila strašne prizore mučenih životinja s kojima sam se bila susrela. OK, nije to bio jedini razlog, ali održala sam prezentaciju s grčevima u trbuhu i nakon toga prestala jesti meso.
Govorim o pravom strahu. Strahu s kojim bih se suočavala kad sam imala pitanja ili primjedbe na predavanjima, a koje bih jednostavno zadržala za sebe jer je u predavaonici bilo više od troje ljudi. O strahu s kojim bih se suočila svaki put kad nisam bila savršeno pripremljena za predavanje koje trebam držati u školi (kako sam, pobogu, izdržala tri mjeseca rada u toj školi?).
Jebeš Fear Factor. Cijeli život mi je fucking reality show. I sutra opet. Opet strah, opet govor, opet zadovoljstvo što je prevladan strah i što je prezentacija uspjela.
Stvarno mi nije jasno.


Post je objavljen 26.04.2006. u 08:04 sati.