Marketing
"što je danas lijep i sunčan dan..."
šta bih dala da se svi osjećaju kao ja sada! toliko su me razveselili Vaši komentari i riječi podrške, na tome Vam beskrajno mnogo hvala!
mogu samo reći da me sreća ponovno pronašla.
trebalo mi je malo da shvatim da je sreća vagabundo. na jednom blogu sam pročitala kako ne bi smjeli trčati za srećom jer u tom slučaju ona od nas bježi. iskreno, nikada nisam trčala za njom, uvijek sam tu, na jednom te istom mjestu, pa kad naiđe, naiđe, ja ću je srdačno prihvatiti. 
naišla sam na par nazorovih aforizama. htjela bih ih podijeliti s Vama.
" teško čovjeku kad počne osjećati da u novo proljeće sam više - ne
cvjeta. "
mislim da bi se mnogi složili s njim, ja prva. baš teško padne čovjeku kada vidi da se sve mijenja s dolaskom sunca, jedino ti ostaješ isti, i to ne svojom krivnjom. nešto te drži, koči, hoćeš naprijed, ne možeš. na kraju i izgubiš volju za napretkom, poboljšanjem. odustaneš. no upravo tada naiđe onaj vagabundo o kojem sam pričala-sreća. imam jedno zrnce mudrosti vezano uz ovu rečenicu. opet je dugačko, onima kojima smeta, neka slobodno preskoče. KAD TI POSTANE TEŠKO I SVE KAO DA JE PROTIV TEBE, KAD TI SE ČINI DA VIŠE NI MINUTE NEĆEŠ IZDRŽATI, NEMOJ POSUSTATI JER UPRAVO ONDJE, U ONOM ČASU SVE ĆE SE IZ TEMELJA PROMIJENITI. harriet beecher stowe.
ja sam živi primjer. uvijek kažem svako zlo za neko dobro. kad si takve "sreće" da cvjetaš malo kasnije, vidjet ćeš koliko je ljudi kojima je stalo do tebe. vjeruj mi, to te odmah raznježi, oraspoloži, poželiš vječno nebu zahvaljivati na takvim ljudima. i zahvališ. :)
" usprkos ratu, kugi i gladi, pa čak i usprkos starosti, život je ipak
lijep. "
nedavno sam u tramvaju srela čovjeka, starca. dala bih mu maksimalno 70 godina. ali to bi zbilja bio maximum. čovjek ima 98 godina! da ga samo vidite kako se kreće, a preživio je dva svjetska i domovinski rat.
sin mu ima oko 70 godina, da ne nabrajam ostalu rodbinu (vodili smo poduži razgovor :)).
da vi vidite kako čovjek priča o životu, zbilja je sve proživio. nije mu žao ni zbog čega što je u životu napravio, ali ne žali ni za onime što nije. ostala sam šokirana. on je čovjek kao i svi mi, proživio je isto što i svi mi i da dalje priča o životu kao o nečemu najljepšem što mu se moglo dogoditi, darovati... i onda si ja mislim: pa ja nisam normalna. evo, čovjek preda mnom, 98 godina, sretan! dam se kladiti da mu je u životu bilo puno teže nego meni, ali on je sretan, on živi, on ne žali. nepokolebljiv je. a ja tu... pa sram me može biti, gotovo mi je sve servirano na pladnju i da ne znam to iskoristiti, da ne znam u tome uživati, DA NE ZNAM NA TOME ZAHVALITI?!
ne mogu reći da sam potpuno bez iskustva. prije nešto malo više od godinu dana gledala sam smrti u oči. nedavno sam opet imala neku operaciju (ništa ozbiljno, krajnici, ali svejedno, osjetiš kako je ljudima koji ne mogu govoriti). i mogu reći da su mi valjda ti trenuci bili najsretniji u životu. onda kad sam bila u najvećoj opasnosti.
napokon sam se probudila iz zimskoga sna, napokon je i meni sunce zasjalo, napokon sam i ja procvjetala! i sad sam neopisivo sretna!
hvala Vam ljudi moji, hvala Ti Bože!
love ya, kiss...
Post je objavljen 21.04.2006. u 15:25 sati.