Jutros starac na klupi pored vrtića...sjedi, otpuhuje dim cigarete..Na svakom koraku život i smrt. Čudno je baš sada u okrilju proljeća vidjeti suton u očima čovjeka koji sam uživa u svojim posljednjim godinama. Starac je djelovao napušteno, pogled upućen prolaznicima tražio je sugovornika u njima. Nitko nije mario za to. Ne mare ljudi..takvi su.
Ususret toplim danima hodim među Vama...
I Vi ništa ne vidite...na terasama kafića trošite dane sunca. Bez osjećaja za ono što vam je dato. Takvi su ljudi...ne mare...
Još samoća nije popravo stegla gležnjeve hodača, a već podne juri ususret zenitu.
Pogrbljen je gradski svijet sudbina , uniformiran u modu i trend.
Neupotrebljena je čarolija spremljena u duboki, skriveni džep... I nasuprot starcu Smrt se ležerno naslonila na ogradu vrtića, polako kucka prstima o metal i zamišljeno gleda kroz zidove...ona mari za Vas...brine i čeka red, jer ima redosljed, samo njoj poznat i znan.
Kao da je i sama Smrt pomalo zabrinuta jer su njeni klijenti nesvjesni života...posao nju više ne čini ispunjenom...vidim među Vama rutinu...
Rutina vas je obuzela...čaroliju vam je oduzela...ono zbog čega prolazim između vas.
Sve teže je u mesu probuditi svijest.
I meso mesom ostaje, meso i nakon zagrljaja ostaje isto, i nakon ljubavi...a ljubav postaje riječ. Riječ...kanta, trava,šalica, ulje,krpelj, grab, stup, noga, rubnik...ručnik, slast...voda...
Jutros je već u prošlosti, svaki trenutak zauvijek izgubljen...niti jedan odabran da bude uvijek.
Zimzelen...
Što Vas vodi do ivice malih života? Više ne osjećate u svojoj samoći ni ...nas.
Post je objavljen 21.04.2006. u 11:06 sati.