Jučer sam gledao emisiju u kojoj je bio velečasni Zlatko Sudac. Govorio je o puno toga što mnogi žele za svoj život i život njima dragih osoba, kako bi njihovi životi imali puninu života u skladu s Božjim zakonima. Naravno, puno je onih koji žive i osjećaju upravo takvu puninu života. Dojmila me se ova priča koju je Velečasni čuo u Americi i kaže da ju ispriča na svakom svom seminaru kada govore o tome što je to sreća.
U vrijeme građanskog rata u Americi živjeli postariji otac i sin. Imali su jednog konja pomoću kojeg su obrađivali zemlju i živjeli skromnim životom. Jednog dana sin ore pomoću tog konja, ali se konj otrgne i pobjegne u šumu. Ljudi iz sela dođu i kažu: joj kakve li nesreće. A otac odgovori: a tko zna, možda je sreća, a možda nije.
Nakon nekoliko dana njihov konj se vrati kući i za sobom vodi krdo divljih konja. Ljudi iz sela dođu i kažu: joj kakve li sreće. A otac odgovori: a tko zna, možda je sreća, a možda nije.
Ubrzo poslije sin pokuša ukrotiti jednog divljeg konja i pri tome padne i slomi nogu. Ljudi iz sela dođu i kažu: joj kakve li nesreće. A otac odgovori: a tko zna, možda je sreća, a možda nije.
Prošlo neko vrijeme naiđe vojska i sve zdrave i sposobne ljude odvede u vojsku. A sin sa slomljenom nogom ostane kod kuće. Ljudi iz sela dođu i kažu: joj kakve li sreće. A otac odgovori: a tko zna, možda je sreća, a možda nije.
Ova priča me podsjetila na jedan nedavni Goldyev post od 27.03.2006. Pobjeda. Pobjeda
Post je objavljen 18.04.2006. u 14:27 sati.