Na veliki petak nisam radila. Godišnji. I veliki planovi za ta predstojeća 4 dana. Prijepodne sam uz moju dvojicu hahara uspjela ispeći moja tri planirana kolača. Ali to nije važno ni bitno za priču. Ono po čemu ću pamtiti ovogodišnji veliki petak je prvi dan nenošenja pelena mog malog sina. Fino smo se ujutro dogovorili, obukli gaćice, i to je to! Tako je dan muke i smrti Gospodinove kod mene bio baš, onako, obrnuto...
Subota, ko i svaka velika subota, puna gužve, last minute kupovine i završnog glanca. "Ogrebla" sam se i za novu torbicu, Zakoniti me ponovio, u ponedjeljak nam je bila godišnjica braka...
Nedjelja je trebala biti vrhunac. Jutarnja radost djece koja kopaju po svojim gnijezdima, misa, odlazak do mojih. Sve super i za pet, al tata mije izgledao baš onak, jadno. Da ga ne uvrijedim, pitala sam mamu onako, ispod glasa (šoto voće): jel se to on prejeo šunke i francuske?? Ma, kakvi...Oko 13 sati, taman smo se spremali umlatiti janjetinu i sve pride, zazvoni telefon. Brat. Tata je u bolnici. Hitna operacija. Slijepo crijevo.
Prisjeo mi i ručak i blagdan i sve. Znam da je to manje-više rutinska operacija (jel tako Triliana?), i sama sam je prošla prije godinu i pol, al to je MOJ TATA! I nije više tako mlad, i ima visok tlak, i ....
Oko 16 poslijepodne već je bio operiran. Donijeli smo mu stvari. Budio se polako. Nisam mogla da ne zaplačem, kad sam ga vidjela onako blijedog, jadnog, u poderanoj bolničkoj pidžami, sa infuzijom u ruci..Mrmljao je nešto da ga boli, da brat pazi na piliće...Razgovarali samo sa kirurgom. Rekao je da je još malo čekao kod kuće, da bi perforiralo...A on se toliko ustručavao otići na hitnu, kao: Uskrs je, reći će da se prejeo, pa sad došao...
Hvala dragom Bogu, najgore je prošlo. Bili smo u ponedjeljak kod njega. Uopće se ne sjeća onog poslije operacije. Ali je dobio nešto boje u obraze. I obukao svoju pidžamu.
Post je objavljen 18.04.2006. u 10:23 sati.