Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lucija9

Marketing

NOVČANIK





- Zašto žene kada iskoče iz braka promijene boju kose i imidž? – pitao me kolega na poslu i nastavio – Znaš, to je tako tipično ženski i još k tome u pedesetim, vrlo neoriginalno – završio je klimajući glavom i gledao me u oči čekajući moju reakciju.
-Sam si odgovorio. Zato što sam žensko. Vama muškarcima ništa se ne mijenja s rastavom, samo se vratite mami – tu sam prekinula temu iako me vukla da je pretvorim u polemiku.
Taj dijalog se vodio dan prije nego sam vračajući se s tržnice razmišljala o tome. Krenula sam asfaltnom stazom koja je dijagonalno sjekla Krešimirov park i krenula prema uredu. Moram se maknuti iz vakuma u koji sam se zatvorila, razmišljala sam. Nemam ni cilja ni radosti.
Tmuran i trom dan. Oblaci su osivili sve ispred mene što vidim. Grmovi, trava, stabla, mirovali su čekajući kišu. Sivi golub usporeno je izmicao ispred mojih nogu. Ni ja bolje nisam koračala. Noga s nogom jednolično je savladavla put. Kod sredine staze bila je klupa polukružno zaklonjena grmovima. Iza grmova prostirala se livada, na kojoj su dva psa igrala jutarnju igru. Stigla sam do klupe i pred njom na zemlji ugledala novčanik. Muški. Osvrnula sam se. Bila sam sama. Da li da ga podignem?, nećkala sam se. Sagnula sam se i podigla ga, pa rastvorila. Nije bilo novca. Samo vozačka i zdravstvena iskaznica. Pitala sam se: što ako je novac netko prethodno uzeo, ovi dokumenti su vrijedni vlasniku? Odlučila sam iz telefonskog imenika doći do broja vlasnika i što prije predati izgubljeno.
Sastali smo se u Maloj kavani. Visok, vitak s osmijehom je prišao mom stolu, a u ruci cvijeće.
- Dobar dan, mlada damo, za vas! – i pružio mi je buket – Hvala što ste ishlapljenom starcu našli izgubljene stvari.
Profesor je filozofije u penziji. Osvojio me neposrednošću. Nazivao bi me jednom tjedno telefonom, zatim smo se nazivali izmjenično u unaprijed dogovoreni dan. Onda smo se počeli i viđati. Veselilo me pričati s njim. U stvari, on je odgovarao dugo i iscrpno na moja pitanja. A ja sam pitala i pitala. S olovkom u ruci. Činila sam bilješke.
- Ti si prva osoba u mom životu koju zanima moja struka – govorio mi je moj profesor.
- Da li vas to opterećuje? – upitala bih i očekivala da odgovor bude negativan.
- Ne, dapače. Uživam. Osjećam se koristan i važan!
Postao je moj Učitelj.
- A meni je to dodatni ispit zrelosti. Ovaj prije trideset godina je poklonjen – smijala sam se.
- Meni je od mature prošlo šezdeset godina. Vrijeme prolazi, nepovratno – govorio je sa sjetom u glasu – znaš, još nas je malo ostalo.
Čudila sam se kako je stekao mir i radost sa životom i sobom. Rekla sam mu da cijenim vrijeme koje mi poklanja. Imati osobnog učitelja, mudraca, je dar. Sretna zvijezda pod kojom sam rođena me pronašla.
Kod njega, došla bih na isplanirani, kasni ručak u sedamnaest. Učinio bi neki specijalitet. Obavezno bi pripremio neko fino vino.
-O, o, … mala moja učenica. Opet me podmićuje za veću ocjenu? – smiješeći bi me propustio kroz vrata u stan. U ruci bih imala vrećicu. Najčešće s voćem.
-Dobar dan. Jedva sam dočekala ovaj naš susret. Zbog klope i filozofije, naravno – voljela sam reći poneku riječ u slengu, to ga je ljutilo.
-Za danas sam načinio lovački ručak. Specijalno sam po zelen išao na Dolac. Iz filozofije sam pripremio tekst koji ćeš čitati, pa ću ti objasniti. Mala, pomlađuješ me!
Za čitanje bi pripremio knjigu iz koje bi virili umetnuti papirići na odabranim stranicama.
Znali smo ići u šetnju. Sjećam se. Šećemo na periferiji grada, uz nasip. Zaustavimo se na uzvisini. Stajala sam leđima okrenuta, ispred njega. U daljini vidimo Zagrebačko gorje. Naslonio je dlanove na moja ramena. Šutjeli smo. Osjećala sam bliskost i bila sam ponosna. Razmišljala sam kako sve što govori je upravo ono što sam željela i trebala. Prekinuo je šutnju.
-Skoro sam zaboravio da sam profesor. Danas ću ti govoriti što je govorio Zaratustra – i ispruži ruku uz moje uho.
Ugađali smo jedno drugom. Moj misaoni život se promijenio. Gradivo se pretvaralo u smisleni tok mojih razmišljanja i interesa. Otvarale su mi se neke nove spoznaje. Ponavljala sam si gradivo u mislima, prisjećajući se profesorovih riječi: «Povijest filozofije, moja je učiteljica života!»
Govorio mi je da je čovjek mjerilo svih stvari /Protagora/ i da istina i dobrota završavaju u ljepoti. Svi tragamo za tim. Cilj je katarza. Pročišćenje. Oslobađanje od svih okvira i to je put do samoga sebe. Otkrit ću ako pitam i tražim u sebi, naravno. /Aristotel/
Pitala sam ga, je li je on to našao? Potvrdio je, i dodao da voli osluškivati sebe u prirodi. Tada je s Kantom i osjeća njegovo: biti fasciniran beskrajnim svemirom iznad sebe i moralnim zakonom u sebi. Zatim je citirao Voltairea kad govori Rousseauu: «Kad vas slušam kako lijepo govorite o prirodi, dođe mi volja da hodam četveronoške». Pričala sam mu o nepravdi. Slušaj Sokrata – citirao je – «nitko ne griješi svojevoljno već iz neznanja. Svatko je dobar u onome u čemu je mudar, a u onome u čemu je nerazuman je zao.»
Nije povjerovao da sam zaboravila Platonove ideje i Aristotela kako je govorio da mu je drag odgojni Platon, ali mu je draža istina. Čovjek svojom stvaralačkom slobodom čini svijet boljim, ljepšim. Učio me da treba živjeti u odricanju i odmaknuti se od projekata svakodnevnice, jer se guši od nebitnog i to skriva istinu. Istina je da je čovjek čuvar bitka. Ima sve odgovore. /Heidegger/
Tražila sam da mi otkrije što se čini sa strahovima? Pitala sam ga: Je li tuga u mojim godinama fiziološka? Zašto se još uvijek ispričavam djeci?
-Mala, sjeti se Nietzschea: Savjest ti je svijest o odgovornosti i slobodi. Sloboda je tvoj izbor ne «iz» nego «za». Ti si jaka. Tebe je loše iskustvo ranilo, a bez iskustva nema razumskog stvaranja.
-Ponašaš se kao da sam ti ravna!? – potvrdila sam i upitala u isto vrijeme.
-Svi od svih učimo!
Smijala sam se. Puna samopouzdanja, onako punim glasom. Volio je moj smijeh i dočekao ga je s riječima Menfesta: «Zaustavi se ti si tako lijepa!», i dodao je svoje; «neizmjerno».
Odjednom, najavi da putuje na nekoliko mjeseci, možda godinu.
-Što ću ja bez vas? – pitala sam ga u panici. Blizu plača.
-Čekaju me. Trebaju me, – tko, nije rekao – ti me ne trebaš. Ti trebaš da se maknem od tebe da budeš slobodna da ti netko priđe, uz koga ćeš se potvrditi.
Ostala sam tužna, i ljutita, i obogaćena, i pišem i nitko mi nije prišao koga bih voljela kraj sebe.









Post je objavljen 17.04.2006. u 21:02 sati.