Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/trudnica

Marketing

Remisija bezbrižnosti III



Učestala i kronična je ta moja boljka.
I da mi platite par sto miliiiijuna nečega opet vam ne bih odala recept kako da se zarazite.
Postoji netko jako, jako važan u mome životu.
Nije moje dijete i nije djetetov otac.
Nisu moji roditelji.

Nisu moji brat ili sestra.

Riječ je o mom bratu. Kojeg ponekad zovem sine, a ponekad tata. On mene zove prezimenom. Kad bolje razmislim ne zove me uopće. Osim telefonom kad ne stigne svratiti.

Moj dragi J.
Dragi J je r'n'r' zvjezdica u usponu. To mu je ona prva plošna definicija. Nema veze kaj ima nagradu dobivenu na Marulovim danima i Porina i Zlatnih koogli i koječega. Još manje ima veze što teško da cete upaliti radio ili tv i da vas neće napasti neka muzikica koju je ona skladao. Štogod napravio, on bu zvjezdica u usponu. Kad nije narodnjak.

Mrk, crn, premršav. Policijci misle da je narkić. Žene u bankama i poštama su prepristojne kad ga vide.
Bad blue boysi misle da je homoseksualac.
Za sebe veli da nije metro...

Ne poznajem majku koja bi ga htjela za zeta.
Unatoč tome poznam brojne žene koje bi ga htjele za muža.
I uvijek se čudim toj finoj diskrepanci.
Curice po cesti ga traže autogram.
A ja patim za onim nekim davnim anonimnim vremenima kad smo mogli kao dva olinjala Muppeta sjesti negdje na kavu i po zagrebački komentirati sve što hoda, zvrndna, pišti, drnda i prolazi ulicama.
Hebat ga, sad olajavaju njega, a neka mu.

Sada vec brojimo treće desetljeće druženja. Zapravo, znamo se oduvijek jer je život bio duhovit i spojio nespojivo još tamo negdje u osnovnojškolskoj dobi. Znali smo se i ranije ali nismo se mogli družiti jer on nije bio cool, nije, naime, išao u vrtić.

Njegovi starci mene zovu seka. Zapravo ne, njegov tata me zove seka, a njegova mama me zove mama...Znate njegova mama je jedna od 'onih' mama kod koje pijete prvu kavu i skrivate cigarete u poštanskom kasliću dok vam starci još nemaju pojma da pušite.
Ima on i tetu koja živi s njegovim starcima i koju volim – jako.

Uf sprtljan nam je odnos definitivno. Sad ću ja to vama objasniti.

Otkako sam mama - postao je ujak. I gledam kako ta ljubav izmedju njega i Nuki raste ko cvjetić. Me ne, k'o grah kad ga prvo stavite u vodu da nabubri, pa proklija, pa ga prebacite u zemlju i on pusti prvo malo mršavo stabalce i dva listića..
Ok, znam da je moje djetešce lakovoljivo, ali još se mogu sjetiti njegove izbezumljenosti kroz moju trudnoću. Pa sva sranja koja su se događala i način na koji ih je J probao izignorirati. Ostati normalan.

I premda se kune da nema pojma što bi sa djecom u svom životu, ja sam mu sad kao neka pokusna surogat majka djeteta koje voli. Kune se da ga njezino veselo cičanje i blebetanje dovodi do ludila, ali joj postavi trilion pitanja čim udje u naš dom. I uzme je na ruke. Pa sluša odgovore.
Odgovore koji do reda završavaju sa 'dagi Juju'. To nikome drugome ne radi.

A potomčica na pitanje tko joj je najbolji prijatelj odgovara sa Juja.
I onda se nas dvije svadjamo, jer joj njega ne planiram prepustiti.

Ponekad me ulovi panika da će mi sin J otići iz gnijezda a ja to neću ni primjetiti okupirana drugim važnim stvarima. I fali mi do bola činjenica da već dugo ne provodimo 24 sata na dan skupa.
No onda se sjetim da su samo dvije stvari na svijetu konstanta: inteligencija i naš odnos i bude mi lakše.

Mogla bih vam pisati kako ponekad uspijemo ukrasti par sati za vrtlarenje odnosa, pa onda ko balavci sjedimo kod oca mog djetata na terasi, pijemo GP u svako nedoba dana i smisljamo nacin kao cemo jednom poharati New York, roniti Nilom, ispenjati Mount Everest, plesati na njegovoj svadbi dok ce nam svirati Beatlesi... Mogla bih vam napisati da nemam pojma sto bih da ga nema. Mogla bih vam priznati da smo milion puta spavali u istome krevetu, valjda u svakoj selendri ove državice a da se nikad nismo takli. Mogla bih vam napisati da jedva čekam da se zajebe pa napravi dijete i onda ga ja mjesecima čuvam dok on sa ženom brijem planetom.
Mogla bih napisati da je jedan J.

No, većina vas to već zna.
I zato znate zašto mi je prokleto teško pisati ovaj tekst jer mogu definirati par tisuća odnosa s drugim ljudima, mogu pisati teške učene knjige i u njima do detalja secirati što je čovjek čovjeku. Ali nema šanse da napišem ikad ili shvatim ikad što je J prema A i obratno...

Ovo su teški dani za nas.
Moj J će uskoro ostati bez tate, nema natrag. Samo naprijed. Ravno na 'stazu slonova.'
Dragi striček Vladek sretno i mirno putujete.
Unatoč što je patetična do boli, mašem Vam pjesmom koju ste napisali kad smo J i ja još bili mali klinci u trećem beee.

'Dajete mi čašu prokletstva da izgori u meni
i svijetu ostane manje.
Možda će sutrašnja djeca – sretnija biti?
I živjeti bar moje sanje'

Do susreta...



Post je objavljen 17.04.2006. u 20:35 sati.