Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ljudevit

Marketing

Prozor u svijet

Iako je televizija već desetljećima najpopularniji elektronski medij, ne bih rekao da u svom razvitku, generalno gledano, pridobiva na kvaliteti programa, već se jednostavno raslojava poput sunčeve svjetlosti pri prolasku kroz prizmu, sa tom razlikom da je većina tako dobijenih boja jedna od nijansi sive. Premda ni izdaleka nisam amater u praćenju raznih TV sadržaja, uvijek se iznova iznenadim količinom beskorisnog materijala kojom nas preplavljuju sa maloga ekrana.
Obično uključim svoj TV ne bih li se informirao što se dogadja u ovom sve manjem i sve ludjem svijetu i onda kombiniram sve domaće, susjedne, europske i svjetske kanale ne bih li izmedju redova spoznao istinu, i tako izbjegao sve globalističke, unitarističke, lokalno-političke, turističke i druge zamke postavljene u namjeri da nam se tok razmišljanja skrene u neprirodnom smjeru. Kada, prilično iscrpljen, shvatim da je naš svjetski brod i definitivno ostao bez kormilara, to me malo smiri, jer od sudbine se ne može pobjeći, i tada me ne mogu uplašiti ni svi teroristi sa Bin Ladenom i Ali Babom na čelu, a bogami ni ptičja gripa, vodene kozice, Iranci, Sjeverni Korejanci, Eskimi, pingvini i amebe.
Sigurnom rukom pritisnem dugme na daljincu i krenem na zabavno- sportski program da se opustim i zaboravim na svakodnevne probleme. E, tu tek ima svega. Glazbeni program je, i u domaćim i u svjetskim razmjerama, poplavljen šundom, shit-folkom i ultra-shit popom mnogo više nego Vukovar Dunavom, i najčešće ga vade stare dobre stvari iz doba gramofonskih ploča i kaseta, uz nešto klasične glazbe, i vrlo rijetko, ponekom edukativnom emisijom iz ove oblasti, i sa gostima koji znaju sastaviti dvije rečenice u nizu, a da pri tom ne opsuju ili ne podrignu. Filmski program na nacionalnoj TV je prilično solidan uz možda pretjerana ponavljanja, na stranim je to vrlo varijabilno, dok na lokalnom nivou, naravno, nema nivoa. Ovdje moram konstatirati da je kvalitet filmskog programa u zadnje vrijeme jako opao, barem što se tiče dostupnog nam repertoara iz holivudske prezasićene produkcije.
Dok se na nekim programima ekipe mehaničara utrkuju u sastavljanju najnevjerojatnijih vozila iz brda željeza i smeća, na drugim vrijedne ruke mladih sportaša od gotovih strojeva ponovno stvaraju otpad.
Eto, tako ciklički funkcionira život. A što reći na skrivene kamere u kojima se poznati i nepoznati ismijavaju do besvjesti ili na potpuno isprazna isticanja debilizma koja su učestala i vrlo popularna na nekim poznatim kanalima (Jackass). A Jerry Springer i ostali? Od naših početaka, preko antičkih vremena pa do sada, gladni smo kruha i igara, i što su te igre bile bizarnije i surovije više su budile ono životinjsko u nama i imale su veću privlačnost. I ljudi sa televizije često zaborave na svoju obrazovnu i odgojnu misiju i ugode požudi publike, ne bi li podigli gledanost.
No, treba pohvaliti i pozitivne primjere i dosta dobrih sadržaja na kanalima kao npr. Discovery, National geographic, Animal planet (mislim da bi u Africi trebalo uvesti barem popodnevni odmor od 14 do 17 h, kako bi jadni lavovi, hijene, majmuni i zmije predahnuli od ovih TV ludaka koji ih nemilice uznemiravaju).
Najveća katastrofa su lokalne mini postaje čiji program se svodi na blijedo kopiranje velikih uzora, a mnogi od njih, pokušavajući da povećaju svoju proizvodnju programa, idu ispod svih granica dobrog ukusa i tolerancije. Treba cijeniti pokušaje da se opstane u ovom surovom svijetu, ali kada ne postoji nikakav kvalitet koji bi privukao pažnju TV konzumenata, a samim tim i sponzore i kada se poseže za svakojakim senzacionalizmima i idiotizmima, onda se tu ne može govoriti o nekom novinarstvu i mediju.
Zbog svega ovoga je moj zaključak da televizijski program treba pratiti što rjedje, uz izrazito selektivan pristup, pa ako baš nemate pametnija posla sjednite, prepustite se svojim mislima i gledajte u zrak. Zdravije je.

Post je objavljen 16.04.2006. u 00:53 sati.