Ovo je jedno od vječitih pitanja kao što je npr. kojom hranom hraniti psa. Odgovor na oba pitanja je na vama i ovisi samo o onome što vi odlučite na osnovu sebe i svog psa. Ipak, kao što i kod hrane pomaže znati koje su vam opcije ponuđene, dobro je to znati i kod metoda odgoja psa. Odluka nije uvijek laka jer sve metode imaju svoje temelje negdje i barem su jednim dijelom 'u pravu' koliko god je to nekada teško priznati. Bitno je također da ni ovdje, kao ni općenito, nije sve crno ili bijelo (mislim da tih krajnosti uopće ni nema). Postoji jedno sivo područje nešto boljih i nešto lošijih metoda, metoda koje odgovaraju većem broju pasa i koje odgovaraju manjem broju. Kažu da zapravo postoji toliko načina na koje možete raditi s psom koliko ima i trenera pasa. Radije bih ipak rekla drugu stvar: svaka metoda ima svog trenera i svog psa. Ako ja radim sa svojim psom na jedan način, to ne znači da ćete vi dobivati jednake rezultate koristeći istu metodu, čak ni ako radite indenitčno kao ja. Možda će vaš pas učiti sporije, učiti brže, ili ponekad kod metoda koje koriste P+ - reagirati sasvim drugačije. Upravo je zato dosta bitno znati koje opcije imate i prilagoditi ih svom psu. Osobno sam u svoj rad ukomponirala njih nekoliko i koristim ih ovisno o situaciji u kojoj se nalazim. Ovdje ću navesti neke prema meni osnovnije ili one koje se pojavljuju na našem (hrvatskom) području. Biti će predstavljene samo opisno redoslijedom nevezanim uz moje mišljenje o njima. Smatram naime da malo tko, a kamo li ja, za neku metodu mogu reći da je općenito loša. Iako se možda u njoj koriste postupci koje ne opravdavam ja, a ni mnogi drugi, metoda kod nekih pasa može dati dobre rezultate.
Loše-loše metoda – pas je uvijek u krivu tj. daje mu se do znanja samo da je napravio nešto krivo te treba isprobavati ponašanja dok ne pogodi ono pravo. Većina se ljudi slaže da je ta metoda iznimno stresna za psa i jako se malo u trenungu stalno koriti jedino ona. Prije je bila jako popularna u obuci službenih pasa. Ipak, ljudi često, nenamjerno koriste ovu metodu misleći da bi psu trebalo biti jasno da se na neki način ne smije ponašati, jer i sami ne znaju što žele da im pas radi ili zato je propuste priliku nagraditi psa kada nakon mnogih pogrešaka za koje je kažnjavan napravi nešto kako treba.
Dobro – loše metoda - temelji se na tome da pseće ponašanje može donijeti dvije reakcije sa strane vodiče: nagradu ili kaznu. Dio trenera smatra kako je ova metoda za psa najlakša jer mu sasvim jasno pokazuje je li njegov izbor bio dobar ili loš. Pri učenju psa nekim naredbama (sjedi, lezi) često koristi mamljenje hranom kako bi se pas postavio u traženi položaj. Mislim da je ovaj način rada kod nas dosta raširen i odgovara relativno velikom broju pasa. U KOSSP-u 'Zagreb' radi se tom metodom (vjerujem i u većini klubova izvan Zagreba), a stavlja se težište i na upostavljanje vlasnika kao vođe čopora, ali i izgradnji motivacije i želje za radom kroz igru i nagrađivanje.
Dobro – dobro metoda – tehnika koja se bazira na R+. Ovdije spada i popularno zvani kliker trening. Psa se nagrađuje kada napravi dobro, a ignorira kada napravi nešto loše. Neki treneri i ovu metodu proglašavaju previše stresnom za psa, no ona ima jako puno zagovornika i mnogo uspijeha iza sebe. To je nježna metoda koja se zasniva na behaviorizmu, samo što od četiri moguće posljedice ponašanja, odabire R+ i rijetko P-. Odlikuje se također upotrebom različitih tehnika kao što su npr. shaping, targeting i back chaning o kojima ćete više saznati u samim postovima o kliker treningu. Ovaj način rada ću naime najbolje obraditi pošto kliker trening čini veliki dio mog rada s psima. Ovu tehniku možete naučiti u školici za pse Vindor, makar možda nazvati taj način rada tehnikom nije potpuno jer se radi o posve drugačijem načinu razmišljanja pa se naziva i filozofijom. Dosta kliker trenera smatra poredak u čoporu i autoritet manje bitnim za sam rad sa psom i često koriste sve moguće tehnike biheviorizma kako bi modificirali ponašanje koje vide, rijetko razmišljajući o tome što je psu u glavi. Ipak, i za njih je biti vođa čopora dosta bitna stavka, no postižu to bez konflikta postavljanjem jednostavnih pravila.
Cesar Milan i filozofija energije – Cesar Milan je Šaptač psima, barem prema emisiji koja se emitira na National Geographic Chanellu. Kaže kako životinje i ljudi međusobno komuniciraju pomoću energije koja može biti mirna ili uzbuđena, asertivna ili submisivna. Jako veliki naglasak stavlja na šetnju u kojoj pas nikada se smije ići ispred vlasnika i ne smije raditi ništa ( njuškati i sl.) dok mu vlasnik ne dopusti. Čitava mu je filozofija zapravo osnovana na tome da vlasnijk mora biti vođa čopora i to miran i asertivan, a pas mora slijditi i biti miran i submisivan. To postiže korekcijom (ogrlicom na zatezanje – 'davilicom' – ili oponašanjem čeljusti drugog psa ubadajući prstima psa u vrat) kojom također prebacuje psa iz jednog uzbuđenog stanja uma u mirno stanje i omogućava umu da se pokrene naprijed i opusti. Tvrdi kako treba trenirati ljude, a rehabilitirati pse te kako su za mentalno zdravlje i stabilnost psa najbitnija dobro postalvjena pravila, granic ei ograničenja (rules, boundries and limitations).
Jan Fennell i Amichien bonding – i Jan eto tvrdi kako je sve u tome da smo vođa čopora svom psu. To postiže nježnom tehnikom Amichien bondinga (povezivanja) i holističkim pristupom radu s psima. U svom radu ne koristi baš korekciju nego sve zasniva na ritualima koje kopira od pasa i vukova. Naziva se Slušačem pasa i kaže kako njenom tehnikom možemo komunicirati sa psima na njima prirodan način i tako dobiti da nas on slušaju zato jer žele, a ne zato jer moraju. Smatra također, da psi i ljudi dijele vezu koja je na vrhuncu bila još u predhistorijskom svijetu, kada smo bili najsličniji, no vremenom je sve više i više blijedjela.
Introspektivni pristup – mislim da ovo spada isto u dobro-loše metodu no ipak sam odlučila izdvojiti ovaj pristup. To je tehnika koju je razvio Neven S. Kovačević, vlasnik NeSi-centra. Razlog zašto je ovdje navodim je što je NeSi eto, tu u Zagrebu pa je time i jedna od metoda na koje možete naići. Opsobno je nisam isprobala, no iz onoga što sam o njoj čitnula zaključila sam da je to zaista više pristup nego metoda. Polazi se naime od čovjeka, vlasnika i dosta se gleda na samo njegovo ponašanje i kako će on svojim postupcima potaknuti da nešto napravi. Također, radi se na tri aspekta komunikacije između psa i vlasnika: fizički, racionalni i emocionalni/ugođajni. Opet, stavlja se težnja na autoritet vlasnika. Dio naredbi koji se često uči mamljenjem u željeni položaj (sjedi, lezi) ovdje se izvodi nježnim postavljanjem psa u taj položaj čime se naglašava i fizička nadmoćnost vodiča nad psom.
Turid Rugaas i smirujući signali - osjećala sam se dužnom izdvojiti Turidin način kao jedan nešto posebniji. Ona ne razmišlja o vezi između čovjeka i psa kao o odnosu u kojem pas stalnon pokušava preuzeti vodstvo, a mi konstantno trebamo osiguravati naš alfa položaj, već ga više približava odnosu roditelja i djeteta te u njega uvodi pojam poštovanja. Stavlja težište na korištenje smirujućih signala u komunikaciji između nas i psa u što većoj mjeri i na to da pokušamo održavati pseći život što mirnijim. Ne nalazi opravdanja za to da se prema psu ponašamo prijeteći i izvore mnogih problema u pasa pronalazi u stresu. Za nju je njuškanje u šetnjama užasno bitno za mentalno zdravlje psa .
Suzanne Clothier i emocije – Suzanne je još jedna osoba koju sam naprosto morala izdvojiti jer obožavam njen rad. Iako bih ju trebala staviti među klikeraše, ona je produžila u razumijevanje životinja i njihove emocije. Njen nači jest filozofija. Miran način pristupanja psu kojeg pokušavate razumijeti ne samo glavom, nego i srcem. Vjeruje u emocionalnu vezu između nas i pasa te naše međusobno razumijevanje. Koristi interesantne tehnike u mijenjanju ponašanja psa mijenjanjem njihovog govora tijela (npr. spuštanjem uzdignutih dlaka na leđima) i također svoj rad provodi holistički.
Druge stvari koje mogu pomoći – u svijetu postaju sve popularnije tehnike koje zapravo pomažu samom treningu i odnosu sa psom. Riječ je recimo o terapijama esencijalnim uljima , primjeni Bowen tehnike na psima ili pak tehnici koja pomaže pri opuštanju, ali i bržem zacijeljivanju rana ili oporavku bolnih mišića zasnovanoj na dodiru koja je razvijena prvo za konje, a kasnije prenesena i na ostale životinje. To je tehnika Linde Tellingotn Jones nazvana TTouch.
Post je objavljen 15.04.2006. u 15:11 sati.