Mk 10,35-45
«Reci mi s kim si i reći ću ti kakav si.» – kaže narodna izreka. Koliko god ona bila istinita, u Isusovoj prisutnosti nije je bilo lako ostvariti. Apostoli su bili s Isusom skoro tri godine. Gledali su ga. Slušali ga. Upijali njegov duh. Pa ipak. Njegova zapovijed nesebične, ponizne i požrtvovne ljubavi nadilazila je i njihovo shvaćanje i njihove mogućnosti. Tijekom povijesti Crkve možda nas iznenađuje i razočarava nemoć članova Crkve, udova Mističnog Tijela Kristova, da žive Kristovu zapovijed poniznog služenja. Pred tom činjenicom nije dobro ni razočarati se, ni rezignirati, ni osuditi. Najdjelotvornija će biti jednostavna konstatacija i pokušaj da ja sada napravim što mogu, da se vježbam u služenju drugima. Isus me zove da u svjetlu njegove riječi prepoznam sebe u svojoj nemoći, ali i u iskrenoj želji da idem naprijed.
«I pristupe mu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: "Učitelju, htjeli bismo da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva." Isusovi «rođaci» Jakov i Ivan iskreno vole Isusa. Spremni su mu se dati na raspolaganje. No oni za to očekuju nagradu i to ne bilo kakvu. Misao na nagradu izbila je u prvi plan. Prirodno je da čovjek, jer je ograničeno biće i ne može sebe učiniti potpuno zadovoljnim i blaženim, očekuje od Boga da će ga takvim učiniti. Ali to iščekivanje može biti i neprirodno, može i previše zaokupiti čovjeka, može ga dovesti do duhovne deformacije. Isus želi da se ponašamo kao «sluge beskorisne» koji kad naprave što su trebali napraviti s uvjerenjem govore: «učinili smo ono što smo bili dužni učiniti». Je li pravo djelo ljubavi u tome da očekujemo kako će nas ljubljena osoba nagraditi, ili je radost što smo mogli nešto učiniti ljubljenoj osobi naša najveća nagrada?
A Isus im reče: "Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?" Oni mu rekoše: "Možemo." A Isus će im: "Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati - to je onih kojima je pripravljeno." Na ovakvu neobičnu želju Isus reagira upadno blago, strpljivo, s razumijevanjem. On pozna ljudsku narav, čovjekove težnje za vrijednošću i zna da se one katkada očituju na nestvaran način. Umjesto odgovora na njihovu molbu, on im skreće pozornost na ono što u životu trebaju napraviti, što trebaju pretrpjeti – ako ga zaista vole i žele podijeliti njegovu sudbinu. No što se nagrade tiče, i na ovom mjestu i drugdje, Isus nas ostavlja u neizvjesnosti. Ona će sigurno biti i ona će nadići svako naše ljudsko iskustvo, ali kakva će biti to nitko ne zna.
«Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana». Reakcija ostale desetorice pokazuje da su prožeti istim duhom. Uvrijedili su se, jer očito i oni računaju na prva mjesta. Jednom su se svađali tko je ovdje na zemlji među njima prvi. A sada se bore da i u Kraljevstvu nebeskom budu prvi. Možda nam ova reakcija pomogne da shvatimo mnoge bolesne čežnje za afirmacijom, ugledom pred ljudima, položajima. Umjesto da se «gnjevimo» na druge, nastojmo se odgojiti za nesebičnu žrtvenu ljubav. A Bog se sigurno neće dati nadmašiti u velikodušnosti.
«Zato ih Isus dozva i reče im: "Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.» Kratka, britka, odlučna poruka: Vrijednost nije u položaju i vlasti, nego u ljubavi koja služi. Najveći je onaj koji najvelikodušnije služi.
Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge." Na kraju možemo samo dodati Isusove riječi: «Primjer sam vam dao da i vi činite kao što sam ja činio!» Kako bi trebao izgledati moj život u svjetlu ove poruke?
Post je objavljen 22.04.2006. u 00:24 sati.