Lk 16,19-31
Sv Luka je Evanđelist Isusovog milosrđa. Po njemu Bog želi sada oplemeniti moje srce da u njemu ima više mjesta za sve potrebite, otvoriti mi oči da vidim oko sebe ljude ne kao kamenje ili drveća, nego kao svoju braću i sestre u potrebi. Želi me upozoriti da djela milosrđa nisu samo preporučena, nego zapovjeđena. O njima ovisi moja vječna sudbina.
"Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio.» Čovjek koji je imao svega i mislio samo na sebe, gledao kako će izgledati pred ljudima,, uživao u ugledu koji je imao pred ljudima i u dobrima koje je posjedovao. Bogataš je čovjek koji je posve uvrnut u sebe, okrenut prema sebi i u sebi želi naći sreću. Primjenjujem ovo na sebe i pitam se: koliko se ja vrtim oko sebe u svojim mislima, riječima, djelovanju? Koliko ja uživam u sebi i za sebe? Ili plačem nad sobom i želim da se opet svi vrte oko moje muke?
«A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve." Siromah je čovjek koji nema onog najpotrebnijega. Bolestan je onaj koji trpi tjelesne ili psihičke muke. Ovaj siromah ne bi ništa koštao bogataša. Mogao je preživjeti od bogataševa suviška. Trpio je zbog sljepoće i tvrdoće bogataševa srca. Drastična sliku psa koji liže Lazarove čireve dao je sam Bog. Želi nam reći da pas, simbol vjernosti i bliskosti čovjeku, u ovom slučaju bliži je čovjeku nego njegov brat, rekli bismo ljudski, ima više razumijevanja za čovjeka nego čovjek čije je srce otvrdnulo u onom što posjeduje.
"Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo.» Siromah je nosio svoj križ. Bog koji ima milosrdno Srce nagradio je patnika zbog onoga što je prepatio na zemlji. Koliko sam uvjeren da će sve patnje koje prihvaćam strpljivo i s ljubavlju jednom biti izvor vječne sreće? Da će Bog nagraditi obilato sve siromahe, zapuštene, posebno one koji trpe zbog ljudskog nemara i ljudske tvrdoće?
«Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.' Reče nato Abraham: 'Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.'" Zašto je bogataš poslije smrti došao u pakao? Ta ne spominju se nikakva zlodjela, grijesi. No njegovo srce nije bilo dobro, a pomanjkanje dobra je zlo. Nisu li dobra ili loša djela plod čovječjeg srca? (Mk 7,20). Nije li Isus došao na svijet da promijeni, pročisti, oplemeni ljudsko srce? Dati milostinju nije samo dati nešto od svog suviška, pa makar i puno. Dati milostinju znači s darom koji ublažava tjelesne potrebe i muke dati i svoje srce koji potrebitome vraća ljudsko dostojanstvo, približava ga meni i drugim ljudima,, ugrađuje ga u ljudsku zajednicu. Je li to moje raspoloženje pri dijeljenju milostinje bilo koje vrste? Vjerujem li u nagradu za dobra djela i kaznu za ono što sam trebao učiniti, a nisam učinio?
"Nato će bogataš: 'Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.' Kaže Abraham: 'Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!' A on će: 'O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.' Reče mu: 'Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.'" Da bih se promijenio, oplemenio, često mislim da su potrebni veliki Božji ili ljudski zahvati. Da drugi učini ono što ja moram. Nije li najvažnije da slušam Božju riječ, koja mi preko savjesti govori, opominje me i mijenja? Što ta riječ sada govori mom srcu? Nije li opasno prečuti Božju riječ?
Post je objavljen 12.04.2006. u 10:20 sati.