Nema recepata. To je ono najbolje i ono najgore u životu. Deset kila vjere, šest deka iskustva i tonu ljubavi, prvo razdijeliš ljubav prema sebi od ljubavi prema drugima, staviš sa strane, pomiješaš ljubav prema sebi s vjerom i iskustvom, popapriš, začiniš strašću, i miksaš, lagano dodajući ljubav prema drugima. Bilo bi lijepo.
Ja volim filozofirati. Voli i Najdraži. Ne daj bože da nas netko čuje kad se svađamo. Polako i sigurno dođemo do bića i bitka, smisla života, početka i prapočetka, postanka svemira. Da bismo, kao pravi filozofi, došli do zaključka kako je sve relativno. Pa nema smisla filozofirati.
A zašto to radimo? Zašto se iscrpljujemo višesatnim debatama koje ne dovode do zaključaka? Zato što bismo voljeli... Da se nesporazumi ne događaju. Da se uvijek oko svega i u svakoj situaciji savršeno slažemo. Da nikad ne griješimo. Bilo bi lijepo.
Moj je predavač u auto-školi volio poslovice. Koristio je pjesničke fraze i svaku bi prigodu iskoristio da ubaci nešto 'životno'. Jednom mi je tako, a ja sam već poslovično okretala očima od silnih mudrosti, rekao da on može vidjeti kakva je netko osoba kad vidi kako vozi. Ma hajde, čovječe. Bilo bi lijepo.
No ono šta je istina je da je svako sjedanje u auto situacija za sebe. Svaka je minuta situacija za sebe. Uvažavanje je najviše što mogu. Uvažavati svaku minutu, svaku situaciju, svakog čovjeka, svaki događaj. I pustiti da dođe do sljedećeg nesporazuma (a doći će sigurno jer ih ja ne mogu spriječiti filozofskim promišljanjima, koliko god se trudila) i uvažiti mišljenje drugoga, uvažiti prošlost, trenutak, događaj. I bit će lijepo.
Post je objavljen 13.04.2006. u 12:58 sati.