Ono o čemu bih danas voljela pisati je baš ono što sam jednom svom dragom blogeru ostavila u komentaru. Ma znat će on :)
Uglavnom, jeste li se ikada zapitali koliko ste puta znali pasti u neko mračno raspoloženje ili depresiju potaknuti vlastitim razmišljanjem?
Obično čovjek, čim više razmišlja o nekoj stvari, ne može dugo razmišljati pozitivno, već uvijek prijeđe na one negativne strane.
Kad malo bolje pogledam, mi, današnji svijet, smo općenito jedan jako nesretan narod. Ne mislim samo na Hrvatsku, već općenito, na svijet. Koliko se samo nesreća, ubojstava i silovanja dogodilo u protekla 24 sata? Ne znam, a da vam iskreno kažem, i ne želim znati.
Čim više čitam novine i pratim vijesti to sve više uviđam kako bi možda bolje bilo da više nikada ne zirnem ni na jednu stranicu novinskog lista ili bacim pogled na Dnevnik.
Da, ljudi su zaista nesretni. Ali kad i nisu, odnosno, kad životne mogućnosti upućuju na to da mogu biti ljudi sa sretnim i mirnim životom, to ipak nije dovoljno...mozak opet kopa i kopa u svojoj glavi dok ne naiđe na neki nepostojeći ili tako maleni problem i počne se njime baviti sve dok nas toliko ne obuzme da postanemo nesretni.
Kad pogledate, dragi moji, mi smo narod koji hvala Bogu, živi u miru. Nema rata, nema terorizma i ostalih velikih problema koji bi nas zaokupljali da bi morali zaista brinuti kako da izvučemo živu glavu i zbrinemo se za svoje najmilije.
Nismo neki bogatuni, svi smo mi više-manje prosječni ljudi sa prosječnim materijalnim statusom. Ali to nikako ne znači da ne možemo biti bogati duhom...
E tu sam došla do one stvari o kojoj bih voljela nešto više reći.
Psiha svakog pojedinca je drugačija. Svatko određuje kakvim će životom živjeti, hoće li to biti bogati i duhom ispunjen život, ili cjelodnevno buljenje ispred TV ekrana. To je svakome na izbor.
Ali, baš danas, kad nam ništa ne fali, kad nemamo nekih velikih problema oko kojih bi se morali brinuti, opet smo nesretni. Zakopamo se sami u sebe i isisamo zadnju zraku entuzijazma iz samih sebe i tražimo bar nešto što bi moglo ocrniti sav ovaj svijet i uvjeriti nas kako je cijeli ovaj život beskoristan. Što je najgore, svaki čovjek sam sebe uvjeri kako je baš njegov problem najgori na svijetu...i ne osvrće se oko sebe...i ne shvaća kako je to možda samo jedna užasno mala sitnica u moru zaista velikih problema.
Da, ponekad si ljudi previše zabriju. Zabriju svoj vlastiti film u glavi i ne vide Život oko sebe...Ne vide radost, ne vide sreću u još jednom lijepom danu u miru, u zraci sunca, u ptici što preleti iznad njihove glave. Ne vide radost u svojem koraku, ne vide koliko su uopće sretni što mogu hodati, što imaju zdrave noge koje su mnogima oduzete...Ljudi ne vide koliko bi lijepih stvari mogli učiniti krateći svoje slobodno vrijeme umjesto baveći se samo vlastitim iluzijama i kukanjima kako je njihov život najteži. Pa što ako i jest? Kukanje neće ništa pomoći. Umjesto da se nastoje otarasiti toga, oni još više i više tonu sami u sebe...
A zašto umjesto toga ne bi prošetali kroz neki park...neku livadu? Ubrali poneku travku i prisjetili se kako je divno osjećati miris svježe zelene trave, Miris Života?
...Prošli prstima kroz divnu čistu vodu i prisjetili se kako je divno biti u prednosti što imamo sva ta bogatstva koja mnogi nemaju?...
...Zašto ne bi recimo, zagrlili drvo? Nemate nekoga kraj sebe...pa što onda? Sve ovo oko nas što raste, što buja i što daje život, jest živo. I nevjerojatan je osjećaj zagrliti biljku i spoznati koliko ste ovisni o njoj...o tom malom drvu koji vam omogućuje da dišete, da se držite na životu!
DA, život jest lijep, samo ga morate gledati s prave strane. I zapamtite: Sreća se nalazi u malim stvarima...u najsitnijim zadovoljstvima.
A sad udahnite. Vidite li koliko ste samo sretni? Da, jeste, samo to i ne shvaćate :)
Post je objavljen 12.04.2006. u 22:53 sati.