Potaknuta nedjeljnim filmom Tajne prošlosti i nekim čudnim životnim pričicama zaintrigiralo me malo o reinkarnaciji. Da li je uistinu moguće da nosimo duše stare stoljećima?
Većina ljudi bi se složila s tim da nismo samo materijalan sklop stanica, organa i tkiva. Naša egzistencija pretpostavlja i nešto više, nešto šta nema masu, i nije lako definirat. Životna energija, duša, chi…
PRIČA PRVA
…dijete im je umrlo jako mlado. Pospremili su sve njegove igračke na tavan i više nisu spominjali ni dijete ni igračke. Nakon par godina dobili su drugo dijete. Odgajali su ga bez ikakvog spomena na prethodno, a tragedija je polako padala u zaborav. Sve je bilo normalno, dok jednog dana kad je drugo dijete imalo 3-4 godina nije upitalo mamu: «A gdje su one moje igračke što si ih spremila na tavan?»
To dijete nije znalo da nije prvo, nitko nije spominjao te igračke ni tavan. Priča je došla do mene jer njegova majka smatra da je rodila ponovo isto dijete, odnosno genetski različito, ali sa istom dušom.
PRIČA DRUGA
Ništa neobično se nije događalo u ovoj obitelji sve dok njihovo dijete (opet u mlađoj dobi od kojih 3-4 godina), nazovimo ga Darko (radi lakšeg razumijevanja priče) odjednom nije počelo tvrdit da nije njihovo. Da se on ne zove Darko nego da on već ima svoje pravo ime. Rekao je to svoje «pravo» ime, čak je naveo i adresu i imena svojih "pravih" roditelja. U početku su mislili da se možda šali, ali kako je dijete uporno ponavljalo istu stvar danima i zahtijevalo da ga vrate pravim roditeljima, išli su provjerit adresu i imena. I doista na toj adresi (a ne radi se o susjedima, niti obiteljskim prijateljima) živjeli su ljudi koje je Darko naveo. A što je još čudnije njihovo dijete, istog imena kako je Darko tvrdio da se zove, umrlo je na isti dan kad se rodio Darko.
Svakako pričama koje čujem iz druge, treće ruke prilazim dosta skeptično, ali pošto sama smatram da se dio nas prenosi dalje ove priče sam objeručke prihvatila kao mogući razvoj događaja, iako više preferiran drugačiji slijed.
Apstraktni dio naše egzistencije najradije dijelim na 3 dijela. Negdje sam čula tu teoriju i nekako mi je najprihvatljivija za objašnjenje mnogih neobjašnjenih fenomena. Dakle podjela na 3 sebstva uključuje «niže ja» – koje je instiktivno, upravlja vitalnim funkcijama, emocionalno je, ali ipak njega nismo svjesni, zatim slijedi «srednje ja» koje bi bilo ekvivalent našoj svijesti. «Visoko ja» je nadsvjesni um koji ima kontrolu nad svim, raspolaže nekakvim drugačijim moćima nego šta naša svjesnost razumi. Dakle nakon smrti ta tri sebstva odnosno duše napuštaju tijelo – i sad ovisno kojoj religiji pripadate – razlika je i u mjestu kamo završavaju duše.
U ova dva prethodna slučaja dalo bi se zaključit da su se tri duše zajedno vratile u novu osobu, ali su zadržale sjećanje na prethodnog «domadara». Znači li to da se duša reciklira, nakon smrti preuzme novo tijelo, i vjerojatno potisne sjećanje na prošli život? Ako je takvo nešto moguće, onda bismo svi mogli pročačkat po prošlim životima.. Ili je to slučaj samo sa ponekin dušama? E tu povlačim crtu jer to još nisam iskusila. Navodno se u stanju hipnoze čovjek može vratit u prošle živote. Volila bi to iskusit i ako netko ima recept nek mi se javi ;)
A dok ne saznam kuda se sve moja duša provukla, taj prelazak ću gledat na malo više sanjarskiji način, nešto poput filma «Ja ću budan sanjati». Inače nisan za te srcedrapajuće filmiće, al način na koji je taj film koncipiran mi se masu sviđa. Poanta filma, osim da ljubav nadživi sve pa čak i samu smrt, je da svako poslije smrti završi na mjestu koje je tokom života percipirao kao «drugu stranu». U svakom slučaju ugodnije je tako razmišlljati.