"Uvijek je teže onome koji ostaje...kao da se zrnca tuge pogube na isprekidanim kilometrima
bijelih linija onoga koji odlazi pa mu je za tih par zrnaca lakše..."
S tobom bi mogao šutati satima...Ležati nepomičan godinama..kao vino ostajalo.
I šta mi je sreća. Vidjeti te nakon stoljeća i shvatiti da nikad ljepša bila nisi.
Uhvatiti korak s tobom niz korzo nepoznatnog grada nakon skoro desetljeća...
Rekla si kao da sam jučer bio tu, ništa se promijenilo nije.
Ono tvoje "Fališ mi" prosto...prosto kao Praštanje...
Suzu si duboko skrila iza osmijeha. Dobro znaš da ti ne pristaje. To bi bila izdaja.
Osim meni koji znam da nije tako.
I šta mi ostaje osim tvog imena koji odzvanja u grudima kao samostanska zvona
na brdu iznad tvog kraja...Preostaje mi jedino da zaronim u tvoje kose svaki put
kad zaklopim oči. Tamo sam najsigurniji...
Fališ mi...Večeras...
Post je objavljen 10.04.2006. u 22:36 sati.