Dakle, smislila sam ovo kao ispušni ventil.
Naslov bi mi sve pokvario.
To bi s naslovom bile zadane teme o kakvima pišem na poslu. U dugačkim, gramatički ispravnim, smislenim rečenicama. Te iste rečenice bi tada trebale imati uporište u kakvom zakonu.
E, a to ne želim.
Želim samo, s vremena na vrijeme, ispucati nekoliko misli.
Tek toliko da ih negdje ispustim.
Evo, npr. udajem se za dva tjedna i odlučila sam uzeti muževo prezime.
Osim toga, rekoše mi, morat ću pored, nazovimo svjetovnog imena upisati i krsno ime. Ajde, dobro, promijeniti prezime možda i nije tako jako strašno, ali informacija da ću si morati dodati i još jedno ime bila je i više nego dovoljna da se upitam hoću li to uopće biti ja.
Mislim, ja sam krsno ime na papir napisala samo jednom u životu; jednom u 28 godina. I nije ono ni tako jako ružno. Ali ja sam zadovoljna prvim izborom mojih roditelja. I promjenit ću prezime. To bi bilo dosta.
Panika je nestala vrlo jednostavno. Nazvala sam matični ured i saznala da ne moram dodavati nikakva imena.
Svejedno, hoću li to biti ja?
Koliko će me promijeniti promjena prezimena?
Koliko nas mijenja spoznaja da smo nečiji? Žena, muž, bilo što.
Nije ovo nikakva kriza identiteta. I sretna sam, jer se udajem za čovjeka kojeg volim.
Ali, zar nije opravdano moje razmišljanje da ću, ma koliko svoja ja bila, ipak izgubiti dio sebe. I to ne bi bilo loše kada bismo izgubili ono što nam se na nama samima ne sviđa.
No, sumljam da će mi se promjenom prezimena smanjiti stražnjica.
Ili da ću promjenom prezimena, kao gumicom izbrisati ružne navike.
Svjesna sam koliko dobivam.
Sve sam svjesnija da ću za dva tjedna biti gospođa.
Za dva tjedna ću biti žena čovjeku kojeg volim, čovjeku s kojim sam sigurna itd., da ne koristim baš sve fraze iz sladunjavih romana.
Prezime?
Možda nam promjena prezimena daje šansu da promjenimo dio sebe koji nam i nije osobito drag.
Svi imamo takav dio, ili?
Post je objavljen 10.04.2006. u 13:01 sati.