Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/snovidjenje

Marketing

Bezuvjetno...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us




Gledala sam je dan za dan,dok sam očekivala prvu ljubav pred učionicom,on bi izašao,padali su poljupci po usnama,krajem oka,nakon što su prijatelji i prijateljice u skupinama pa 5,4,3 i 2 napustili razred,izlazila je ona,sama i velika u toj samoći.Gledala sam je tako čitavih godinu dana,sretala je po tramvajima,sjedila u stolici iza nje,promatrala ista lica na ulicama,smijala se istim dječjim očima.Ne znam kada i kako,iz sjene što hoda par koraka ispred moje,prozborile su prve rečenice,razmijenili su se prvi grleni smijehovi iz naših srdaca.Jednog jutra,sigurna sam da je padala kiša - Petra je izronila iz prosječnosti i nazvana je mojim Prijateljem.Topla i nenametljiva,bila je melem za dušu opustošenu trulim prijateljstvima i lažnom stijenama pod mojim leđima.

Svatko od nas nosi tuge,njezine su bile duboko skrivene,samo tamna sjena u plavim očima što ponekad izorni u onim večerima kad kiša rominja i jedini zvuk je njezin dodir po prozorskom oknu.Jedne mi je večeri ispričala o Zajednici kršćana čijoj je propovijedi prisustvovala.Kakav užas u meni,pomislih na sekte i Subotare,Jehovine svjedoke i samoproglašene duhovne učitelje!Bila sam oprezna u iznošenju svojih sumnji,ne htjedoh u njoj buditi nepovjerenje,bilo je lijepo vidjeti sjaj u njoj,ispunjenost koju je osjetila nakon molitve sa neznancima.S vremenom su njihova okupljanja postajala češća,a naša druženja rijeđa i drugačija,vrijednosti koje je ona prihvatila bile su previše rigorozne da bi mogla živjeti dotadašnjim životom.Moj strah za njeno dobro bio je toliki da sam se lažno predstavila kao izgubljena ovca i potražila Zajednicu koja joj je pružala mir,morala sam se na svoje oči uvjeriti da...da je ne zavode ispraznim obećanjima...da...upravo to..nude spas koji ne mogu ostvariti...I tako sam mjesec kroz mjesec odlazila na njihove molitve,tražila znakove izopačenosti,natruhe zlobe...i nisam našla...Zapravo,našla sam...Petru,sretnu i ispunjenu,mirnu i po prvi put je kiša rominjala i samo se čuo njezin dodir po prozorskom oknu,a plave oči su bile bistre i sjajne..nikakve tamne sjene nisu unosile nemir.

Svoj sam život vodila po,u mom srcu i umu,ustaljenim principima,umjereno poročno (ako porok promatram sa Biblijskog gledišta),dok je Petra obukla haljinu krijeposti i odricanja od svakodnevnih ugoda i onih sitnica koje nam začine sudbinu...Jednog sunčanog ljetnog dana,razgovarale smo telefonom,bila je daleka i sjetna,suzdržana...Nakon mojih brojnih propitkivanja o čemu se radi,ima li kakav problem...odgovor me dotukao...da...a problem sam ja...moj život koji se kosi sa načelima što ih je prihvatila u Zajednici,moje nevjerništvo,moji ovozemljaski grijesi...kroz suze mi je najbolja prijateljica rekla «...ako ostanem sa tobom u prijateljstvu,a ti nastaviš svojim životnim putem...neću ,nakon ovog prolaznog života,stati kraj Isusa i ući u Kraljevstvo Nebesko...»
Kolika bol...i u tom sam je trenutku toliko voljela,sjetila se sreće u njezinim očima dok bi molila...našla sam mjesto u sebi gdje je ljubav bezuvjetna,gdje je njena sreća povrh svih mojih radosti...i rekla joj »ja tebe toliko volim...ne bi si oprostila da zbog mene ne nađeš svoj mir...»I pustila sam je,bez ijedne teške riječi,bez predbacivanja,bez razočaranja u mom glasu,bez plača,neka leti svojoj zvijezdi,neka bude ..sretna...pa makar ta sreća isključivala mene.

U njezinu Bibliju,koju sam posudila da pročitam,sam joj umetnula pismo,svaka riječ je bila čista ljubav,poželila joj Kraljevstvo Nebesko...ja sam tu bitku sa Bogom izgubila...on joj je donio zrake svjetla,ja sam bila tama.Bibliju sam odnijela u Zajednicu,polako zatvorila vrata za sobom i - otišla...

Prošle su mnoge godine,Petra je bila daleko od moje svakodnevice, a uvijek u mojim mislima i onim nečujnim molitvama koje srce zbori dok noge šetaju ulicama gdje se i danas vide naši tragovi.Bilo je ljeto,sparina i nizak tlak i moje oči susredoše dva bistra plava oka što potamniše od suza,sjećam se kako me gušila zagrljajima...Sjele smo u prvi kafić,po obrazima tragovi crne maskare,ona vadi novčanik,iz novčanika pohabani papir i čita...one riječi čiste ljubavi što sam joj prije toliko godina napisala i umetnula u Bibliju....Papir je požutio,neke rečenice su oprane njenim suzama...suzama razočaranja...

I znale smo tada,ostat ćemo uspomene,ja u njenom novčaniku,ona...u mojim molitvama...

Post je objavljen 09.04.2006. u 23:08 sati.