Bilo je to prije godinu i nešto, sasvim slučajno sam naišla na tebe, nije da te nisam poznavala,ali nismo si bili baš najbolji... Znam da tebi nije jasno zašto ali nisam te tada mogla smislit, jednostavno nisam te podnosila, mislila sam da si ženskar i sve ostalo...Pokušavala sam te izbjegavat gdje god sam stigla, al eto, sudbina nas je spojila…Ko bi reko…I tako ti si jednog dana poslo poruku da se vidimo, ni sama neznam iz kojih razloga sam pristala.I tako smo se sjeli, sječam se bio je to Kvak na Kvatriću…Taj dan sam primjetila da ti i nisi tako loš kao što su neki pričali, no nema veze…Vidjeli smo se i sljedeći dan,tada se dogodilo…znaš, nije ni meni bilo lako, kako ti nisi znao kako ću ja reagirati, tako ni ja nisam znala kako ćeš ti, al još pamtim ono tvoje:NAJTEŽI JE POČETAK!Istina poslije je sve bilo lakše, nastavili smo se viđat, ali rijetko, i ja sam imala dečka, a kolko sam čula po pričama i ti si imao curu!Tebe sam smatrala isto ko i drugima, bit će tjedan, dva pa će završit, ali kao što vidiš to se bilo oteglo na skoro pa godinu dana!Kako smo se mi i dalje viđali postajalo je sve bolje i bolje, …Provodili smo lijepe trenutke zajedno,sječam se kad smo lovili zeca, to nikada neću zaboravit, onda smo išli prat ruke u tvoj lokal u tri u noći, često mi dođu u misli one noći kada sam spavala kod tebe, već tada sam bila svjesna da će to jednom morat završit… Čudno ali dok sam bila s tobom nisam osjećala grižnju savjest zbog toga što sam varala dečka, nekako osjećala sam se sigurnom, ti si znao leći preko mene, a ja sam noćima razmišljala kako da se izvućem a da te ne probudim,nema veze tada mi se po glavi motalo ono nemoguće, željela sam da takvi trenuci traju zauvijek…No tada me iz maštanja probudilo to da imaš ženu, i tada su svi moji snovi za čas pali u vodu…Voljela sam te nisam htijela ni samoj sebi priznati, ali voljela sam te,znam da nisam smijela ali eto, nisam se mogla boriti više sama protiv sebe…Ti si bio taj prvi dečko koji me vidio da plačem,nisam voljela pred drugima plakat, željela sam uvijek ostaviti dojam jedne jake cure koju ništa nemože povrijediti, koju se nemože samo tako slomiti, koja se neda tako lako poraziti… jednostavno pred tobom se nisam mogla suzdržati, suze su bile preteške da bi ih ostavila u sebi…Ja nisam jaka, možda sam tako djelovala, ali me jako lako povrijediti, ali nedam se suze su te koje su me ojačale….Svaki dan proveden s tobom mi je bio nešto posebno, pored tebe sam se osiječala sretno pa čak i kad smo šutili.Mogla bi danima biti naslonjena na tebe, a da ne progovorimo niti jednu riječ, jednostavno svaki susret s tobom mi je davao snagu za dalje.Koliko sam puta samo razmišljala da si nešto napravim, jer znam da moj život nema smisla bez tebe, no pre slaba sam, nemam dovoljno hrabrosti da sama sebi naudim, a sudbina mi izgleda ne želi oduzeti ovaj bezvrijedan život.Kolike sam noći provela plačući kada su svi spavali, gušila sam se u svojoj boli, jecala sam, niko mi nije pomogo…U kasne sate sam razmišljala o tome kako je ona sada pored tebe, kako te grli, ljubi,kako i njoj govoriš da je voliš, znala sam da nemam nikakve šanse..Stalno sam se pitala zašto, zašto toliko patim, zašto si njen kada te ja volim više,zašto te ona ima kada bi trebo biti moj.Kasnije nisam mogla više uživat s tobom, svaki put kada bi se vidjeli, stalno bi mi se vrtilo po glavi da sve to što sada radiš meni ćeš njoj raditi za pola sata, sve riječi upučene meni će biti upučene i njoj, i što mi je preostajalo, padala sam u sve veću depresiju.Koliko puta mi je stric znao pričat bez obzira na vjeru i na brak ako se dvoje vole oni će biti zajedno, a kako je on znao kroz šta sve prolazim, on je imao vjere u nas, on mi je svaki put davao hrabrosti da nastavim, on je jedini osijećao istinski kroz što sve prolazim,satima zna pričati samnom na telefon, a ja plačem i plačem i plačem, jednostavno nemogu zamisliti kako će biti kad se više nećemo moć viđat, što će biti tada. Ja ću puknut,…Mnogo puta sam razmišljala o tome što bi bilo kada bi me volio bar upola manje od onoga kolko ja tebe volim…Maštala sam o tome kako ćemo zajedno pobjeći od kuće, kako ćemo naći neko mjesto gdje ćemo zauvijek biti sretni,neko mjesto gdje nas niko neće naći,gdje ćemo biti samo ti i ja…Znala sam da to ništa nema smisla i da to nikada neće biti tako, ali bila sam spremna na sve!Moji bi te prihvatili, znam, sigurno bi,možda im i nebi bili u početku najsretniji, ali bi sto posto poštovali moju odluku,da opet maštam.Kada god bi vidla tvoju ženu u lokalu, razmišljala bi, koja je ona sretnica, ali ona te nije zaslužila, ona te sigurno nevoli tolko kolko te ja volim…Tokom nekog vremena mnogo sam saznala o tvojoj religiji, pa čak i to da vama očevi biraju za koga čete se oženit, nadala sam se da je to tako bilo i kod tebe…No ti si mi jednom reko da si sam izabrao ženu, da te niko nije prisilio na to, htijela sam umrijet tada, sve moje lađe su tada potonule, tada sam znala da nemam šanse.Počela sam shvačat da sam ti samo ljubavnica koja ne služi ničemu nego samo ubijanju dosade, i tome da samnom provodiš slobodno vrijeme…Iako mi je tvoj najbolji prijatelj govorio da si ti nju moro nju oženit , i da to ne želiš meni priznat,nisam vjerovala ma koliko god on zvučao uvjerljivo,iako sam čula vaše svađe, iako sam vidla svaki put kad je ona dolazila da si okrenuo očima, vjerovala sam u ono što si mi ti osobno reko...Znaš ponekad sam razmišljala da imam bar malo šanse, stric mi je govori da nikada ne odustajem, da ne dozvolim da me pobjede, ali kamo, kuda, ostala sam zatočena u kavezu, nemam više snage da se borim, jednostavno osiječam da propadam, molim boga da mi se dogodi nešto da nemoram više prolazit kroz ovaj pakao.Ti uvijek govoriš ima nade, ne nema, nade više nema, za nadu više nema mjesta, sada su mi neke stvari jasnije ti voliš nju,ja ću se maknut, pokušat ću voljet drugog, teško ali znam, jednom moram uspijet…
Post je objavljen 08.04.2006. u 22:38 sati.