Sjedim danas u kafiću u atriju arheološkog muzeja i čekam kavu. Konobar je jadan bio toliko spor i toliko zaposlen, da se prvotna ljutnja svih nas "čekača", a bilo nas je podosta, pretvorila u suosjećanje. Čovjek zaista nije stizao. Čekao sam na narudžbu doslovno skoro pola sata, sama kava se stvorila preda mnom nakon tek četrdesetak minuta.
Međutim nisam se bunio, hlad je bio ugodan, a ja sam čitao knjigu koju sam upravo bio kupio. Prije toga listajući adresar u mobitelu, naiđem na ime prijateljice s kojom se igrom slučaja nisam jako, jako dugo čuo niti vidio. Nekad smo zajedno radili u galeriji slika. Te galerije više nema, ali ne bih rekao da je to naša krivica. Mi smo dobro radili svoj posao. Uglavnom nazvao sam je. Stvarno se dugo nismo čuli, još otkad je dobila sina, u međuvremenu je rodila još dvoje djece (blizance), ali se zeza da ima između troje i petoro, ali da ime ne zna sto posto točan broj, jer se toliko rastrče okolo da nikad ne znaš jesi li ih dobro izbrojao. Vjerojatno ćemo se vidjeti idući tjedan, jer sam taj tjedan na godišnjem. Uvijek smo se dobro zafrkavali dok smo radili i baš mi je bilo ugodno čuti prijateljski, topli i raspoloženi glas s druge strane. Volim onaj osjećaj kad se s nekim ne čuješ dugo, a onda kad se ponovo čujete, nakon deset sekundi razgovor bude opušten i normalan kao da se sve to vrijeme čujete svaki dan. Po tome prepoznate s kime ste bliski i tko vam je pravi prijatelj. Sviđa mi se knjiga koju sam kupio, ali neću spominjati njezino ime, ne još, jer ću je još nekome kupiti. Zanimljiv roman, zanimljivog naslova u svakom slučaju. Anyway provedoh opuštajuće poslijepodne ili što bi kolege s BBC-a rekle lazy afternoon i to je baš ono što mi je danas trebalo, jer stvari na poslu se rapidno zahuktavaju. Ludnica počinje, 'ko preživi , pričat će;)