Sama sam. Odmaram se. Još uvijek kod prijateljice u stanu. Sad već punih pet mjeseci. Sve je manje-više spremno za moj povratak u vlastiti dom, ali pričekat ću još malo.
Ona je otišla kod svog dečka na rubno područje kontinenta. Neće je biti neko vrijeme. Nakon svih tih mjeseci provedenih kod nje više mi se ovo čini kao moj dom nego onaj stan tamo, udaljen nekoliko stotina metara zračne linije. Već je sasvim izmijenjen. Kada dođe nova kuhinja neću ga više ni prepoznati, taj bunar bez dna, taj izvor svih mojih frustracija posljednjih mjeseci, to ogledalo moje nesposobnosti. A samo je pukla cijev u kupaoni i trebalo je to riješiti zbog susjede iz stana ispod. Kakva stihija. Ne usuđujem se ni sabrati koliko je novaca odnijelo kompletno renoviranje stana, a koliko i samo izbivanje iz njega. U prevelikom sam stanu sada, cijelo vrijeme, troškovi su ovdje nesnosni.
Još me boli tijelo od izlaska iz sulude veze u kojoj sam se našla, isto stihijski. Puknula sam prstima i rekla, ajmo, može! Instinkt je, rekla bih, jedini faktor po kojem odabirem mužjaka. Nekada me instinkt čini se, bolje služio. Ovo je bio čisti promašaj. Iako, dalo bi se razmisliti čime je bio uvjetovan ovaj nespretan odabir. Uvijek naknadno otkrijem uzorak po kojem je netko ušao u moj život. Uvijek isti uzorak. Netko ko ne opterećuje, tko ne davi, nije posesivan, netko pozitivnoga životnoga opredjeljenja i obavezne iznimne osobne snage. Ovaj put sam otišla u neku drugu krajnost. Vjerojatno sam nezadovoljna sobom. Sigurno jesam. Morala sam se kazniti.
Post je objavljen 08.04.2006. u 13:46 sati.