Marketing
01:02:03:04:05:06
Prvo - iz mog jajeta se izlegao štakor – pobrisala sam ga lagano.
Drugo – dobila sam od frenda mail sa sljedečim sadržajem koji mi
je bio totalno simpatičan.
On Wednesday, April 5, 2006, at two minutes and
three seconds after 1:00 AM in the morning, the
time and date will be
01:02:03 04/05/06
This will never happen again in your life time.
Naravno da sam ga dobila tek danas, tako da nisam mogla
prisustvovati tom “once ina a life time eventu” ali šta sad.
Malo mi i je krivo :)
Treće – struju su platili tako da me neče iskopčati.
Četvrto – vikend je, napokon ću se odmoriti.
Peto – nema petog. A sad o čeme sam htjela pisati.
Ja imam jedan ritual već duži niz godina koji me jako opušta i veseli.
Svaku subotu i nedjelju (ne obavezno oba dana, ali jedan mora biti )
nakon što se probudim i prošetam psa, odlazim sama, sa križaljkom
i kutijom bijelog Ronhilla u lokalnu birtiju, koja je preko puta moje
zgrade, na kavu. Znam jako puno osoba koje se uopće ne osjećaju
ugodno ako moraju pa i samo pričekati nekoga sami u bircu.
Ja osobno to ne razumijem. Ujutro i onako volim imati bar malo svog
mira. Bez razgovora i pitanja, bez dernjave. Kad otvorim oči nije mi
do druženja, iako sam inače totalno druželjubiva (druželjupče) ;)))
I tako se ja uputim u svoju “Oazu Mira” od koje me odvaja teških 30
koraka. Upadam unutra – dobro jutro – dobro jutro. Sjedam se gdje
mogu i tako to počinje. Prvo - osim Dobro jutro ništa ne kažem, jer
su već svi naučili da pijem bijelu kavu s hladnim mlijekom i čašu vode,
tako da ne moram naručivati. Najčešće imam točno pripremljen iznos
za platiti, pa platim čim dobijem kavu tako da pri odlasku jedino što
kažem je Doviđenja. Kada kavica stigne, stavim šećer, promješam,
gucnem – Raj – otvorim svoj Feniks i krenem sa ispunjavanjem.
Ja sam ovisnik o križaljkama. To mene toliko opušta, smiruje i zabavlja
da vam nemrem objasnit. Prošli vikend sam malo gledala oko sebe.
Nisam uočila ništa novo ali sada me se valjda napokon to dojmilo ili
ne znam kako to objasniti – sjelo na svoje mjesto, pa sam to odlučila
zapisati, ali evo do sada nisam stigla. Skužila sam kako je u vrijeme
kada ja dolazim u birc, tu uvijek ista ekipa. Što je najbolje, svi smo
sami za stolom. Po jedan ;)
Rijetko se desi da dođu neki novaci pa da nam poremete taj sklad.
Kada se to desi onda nismo više ni na svojim mjestima. Inače svatko
od nas ima svoje mjesto koje se poštuje osim u tim trenutcima kada
netko “strani upadne” u igru.
Šest nas je:
1. U največem separeu koji se nalazi odmah do velikog
staklenog zida sjedi vlasnik dućana koji se nalazi odmah uz birc.
To je čovjek koji ima svojih pedesetak godina – Hercegovac.
Uvijek obučen onako ležerno, opušteno – dućanski. On si
naručuje crnu kavu – kratku, i lagano je pijucka.
Uz to mu je obvezatno štivo – Sportske novosti, koje pročita
od početka do kraja. Tu i tamo zna doći i bez da čita ali to je samo
u trenutcima kada je na TV-u neki boks, skijanje, formula ili slično
pa onda gleda to.
2. Stol do njega je mlađi tip, eventualno 35 godina i kusura,
sa polu dugom kosicom, vjenčanim prstenom i naočalama.
Sportsko izdanje u bilo koje godišnje doba – trenirka i tenisice. On je
jedini koji je uvijek tamo prije mene. Ne sječam se da sam ikada došla
a da on več nije bio tu. Naručuje si kavu sa mlijekom, pali cigaretu i
hvata se novina. Obavezno uvijek ima isti redoslijed – Jutarnji, pa
Večernji pa ako susjed iz dućana završi - Sportske novosti.
Taman prije nego Sportske dođu na red, naručuje još jednu kavu sa
mlijekom. On rijetko kada podiže glavu da promotri situaciju oko sebe.
Sav je u novinama. U devedeset posto slučajeva ostaje sjediti i kada
ja krenem doma.
3. Do njega je mlađi dečko do kojih 30 godina
isto sportski obučen, trenirka i ostalo. Produžena kava, kratko nešto
nekad i piva. Novine, Tv i puno gledanja oko sebe. Mlad je, pa valjda
nije još do kraja razradio svoju taktiku.
4. U lijevom kutu se smjesti jedan djedica sa svojih 70-tak sigurno.
On je uvijek obučen kao da se upravo vratio sa mise – tko zna, možda
i je. Sjedne se i naruči malu točenu. Nikada ništa ne čita. Ne puši.
On samo tu sjedi kojih pola sata maksimalno sat, ako se odluči za
dvije male točene i pijucka si.
5. Lijevo od mene je svoje mjesto našao još jedan stariji, srebrno
- sijedi gospodin. Izgleda jako bahato i osorno. Dolazi u trapericama
i uvijek istom (ne znam kako bi ga opisala) sivom džaketu. Znate oni
sa ciferom koji su kao svileni, lagani, malo napuhani. On si naručuje
kavu sa mlijekom uz koju uvijek popuši samo dvije cigarete.
Nikada ništa ne piše i nikada ništa ne čita. Zadržava se oko 45 minuta
koje provodi gledajuči ili u TV ako je upaljen ili kroz veliki stakleni zid.
Deset minuta prije nego što će otiči obavezno se prodere – osoblje !!!
Na šta konobarica dotrči, on joj preko stola prokliže svoj račun,
zajedno sa novcima i tako plati.
6. Ja sve to promatram iz svog separea koji je najbliži izlazu
(sigurno ima nešto i u tome gdje sjedimo).
Nekako se osječam ugodno sa tom svojom vikend ekipom.
Ne znam zašto. Možda zato jer znam da su oni jedini koji uđu u taj
birc i ne gledaju me čudno – tipa, gle ovu curku koja sama sjedi na kavi.
Mi se nekako shvaćamo bez da izmjenimo ijednu riječ.
Post je objavljen 07.04.2006. u 11:59 sati.