Marketing
Anđeo smrti
''Doći će, doista, Sin čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim, i tada će naplatiti svakome po djelima njegovim.
Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide Sina čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom.''
Mt, 16:27-28
Današnji post bit će ponešto drugačiji... u obliku prispodobe... nadam se da smisao neće biti promašen...
Miris spaljenog sela razlijegao se blatnjavom i pustom dolinom dok se sunce polagano utapalo za crnim, dalekim planinama. Jeke jecaja i urilka još uvijek su odjekivale među visokim liticama dok su kroz klance polako hodali i jahali crni ratnici, umorni i pokisli, lica umrljanih bojom i krvlju.
Svaki od njih u rukama držaše okrvavljeni mač, svjedočanstvo o pokolju i patnji koje su netom priredili.
Mokri od znoja, krvi i kiše, ispod svojih crnih oklopa skrivali su strah hodajući kroz klance u kojima su se već strvinari gostili lešinama koje su bile trofej slavne bitke koja se ovdje toga istog dana vodila. Plašili su se jer jecanje, plač i zveket mačeva još uvijek odjekivahu klancem, a miris krvi i kiše otežavao je zrak iznad razbacanih i raskomadanih ljudskih tijela i iznutrica. Bitka kao da nikada nije završila. Iako su hrabro kretali u boj, sada su poput najvećih kukavica u strahu sklapali oči pred posljedicama svoga čina. Legenda o palim ratnicima koji se nastavljaju boriti i nakon bitke utjerivala im je jezu u kosti. Plašili su se duhova.
Jedan od tih crnih ratnika bijaše sin velikog vojskovođe, te je sa svojim ocem i braćom predvodio cijelu ovu crnu armiju. Jahao je podalje od glavne čete, pomalo zaostajavši, na njegovom blijedom licu bio je neobičan izraz izgubljenosti i odsutnosti, u njegovim očima suze, a u glavi bezbroj misli.
On je jedini shvaćao.
Noć je brzo svojim taminim velom obvila ionako mračnu dolinu, te je vojskovođa izdao naredbu da se utabore u podnožju brda na kojem je bila smještena jezovita i mračna u tvrda kamo su se ratnici vraćali. Sutra do podneva će biti kod kuće, slavit će ih kao velike ratnike ko što su i bili i život će teći po starom.
Noć je odista bila mračna, bez ijedne zvijezde na nebu, samo je na mahove iza gustih, crnih oblaka provirivao puni mjesec. Dolinom je šetao i neugodni hladni povjetarac koji je natjerao vojnike da se skupe oko vatre i pokušaju razgovorom i pjesmom otjerati nemir koji ih je sve prožimao. No, vojskovođin sin, mladi ratnik, osjećajući nelagodu među njima i zaokupljen svojim prijašnjim mislima, polako odluta u gustu crnu šumu na rubu koje je bio tabor. Ni ne primjetivši, odluta tako daleko da ga je crna šuma u potpunosti progutala, te nije vidio nit vatru u taboru niti mjesec iza oblaka. Prođoše ga trnci i on sjedne.
Shvaćao je. Shvaćao je sav besmisao današnjeg pohoda, shvaćao je kako je Zlo zavladalo njime i cijelim ljudskim rodom, shvaćao je kako je gotovo, kako nema nade.
Pred očima mu se ukaže sve što se toga dana dogodilo: bitka, krv, odsječeni udovi. Vidio je selo koje su uništili i spalili, žene i djecu koje su pobili. Vidio je i nju, prekrasnu malu djevojčicu, plave kose i prekrasnih zelenih očiju kako hrabro, bez ijedne suze u oku, bez imalo straha stroji pred njim koji se na propetom konju podižući svoj mač visoko sprema da joj presudi. U tom trenutku, njihovi pogledi se sretoše i on zastane. Nešto u njenim očima ga natjera da spusti mač i zaboravi pakao koji se događa oko njih. Zapaljene kuće, konji i ljudi, vika, strka... sve je to prestalo za njega postojati. Vidio je samo nju. Ona ga je ozbiljno gledala, ravno u oči, nimalo ne ustuknuvši pred njegovom strašnom crnom pojavom. U tom trenutku se dogodi nešto čudno. On odjednom vidje hordu krvožednih konjanika kako galopiraju prema njemu, vidje bol i patnju oko sebe, vidje vatru i dim, osjeti toplinu i zagušljivost, a naposlijetku vidje sebe kako sjedi na visoko uzdignutom konju sa mačem premazanim krvlju u ruci. Vidio je svijet kroz oči te male djevojčice. I smuči mu se.
Kad se napokon vratio u perspektivu vlastite osobe vidje ponovno malu djevojčicu hrabrog pogleda pred sobom. Ovo potraja još koji čas, a tada ona tužno i spokojno obori pogled, a njezino tijelo raspolovi se pod udarcem mača njegovog oca koji je na konju prohujao kraj njega. Njega prožme nestvaran osjećaj boli, jeze i muke, te se ne mogavši nastaviti s borbom uputi na rub sela i stade promatrati pakao što se odvijao pred njim. Obuzeli su ga osjećaji gnjeva i gnušanja prema vlastitim suborcima, te osjećaj krajnje nemoćnosti i on gorko zaplače.
Vučje zavijanje prenulo ga je naglo iz dubokog razmišljanja. On ustade i krene prema taboru. Unatoč tamnoj noći i mraku šume, unatoč sablasnim krošnjama stabala i hukanju sova, koračao je svjesno i bez straha, kao po dobro ugaženom putu, u pravcu tabora. Nije vidio ni čuo ništa, a znao je da ide pravim putem i znao je što treba učiniti.
Četa je već spavala kad je došao do tabora te on uze baklju i stade paliti šatore. Svi šatori planuše kao jedan i on shvati da ima vrlo moćnog saveznika. Vojnici, zapaljeni i prestravljeni, počnu urlati i bježati, a on ih jednog po jednog stade nadljudskom snagom sjeći mačem i trgati im udove golim rukama. Napokon, dojuri i do zadnjeg šatora, u kojem su spokojno spavali njegova braća i otac, kao da krici napolju ne dopiru do njih. Poubija braću kad se otac prene iz sna. Pogledao ga je u oči, baš kao što je gledao ranije toga dana malu djevojčicu i vidje čisto Zlo u duši svoga oca te ga sasječe baš kao što je ovaj sasjekao djevojčicu.
Nakon brutalnog pokolja obuzmu ga ponovno oni isti osjećaj nemoćnosti te gnušanja i gnjeva te besmislenosti čitavog ovog pothvata i toga dana. Tada shvati da osveta još nije potpuna, pa brzo podigne mač i zarije ga duboko u svoja prsa. Na krajevima usana mu poteče krv. Znao je da je toga dana, s onom djevojčicom umrla svaka nada za spasenje ljudskog roda. I padajući polako prema zemlji vidje ponovno nju, kako stoji pred njim te sa svojim lijepim zelenim očima hrabro gleda u njegovu dušu, bio je oslobođen. U taj čas njen lik poče blijediti te napokon nestade u zori novoga dana.
Post je objavljen 06.04.2006. u 23:46 sati.