Pregled posta

normaloFobija

jedna me jedina stvar zaopkuplja zadnjih tjedan dana.naime, prosle srijede na mob me zove baka sto moze znaciti samo jedno jer baka me nikad ne zove osim ako me jako treba, a tada znam zbog cega me treba, da me krhkim glasom pozove u pomoc.cijela prica nije lijepa za pricat, pisat, citat, a najruznija je za vidjet.taj dio je nazalost pripao meni i mojoj baki.ipak cu podijeliti s vama, mojim virtualnim drugarima ono sto me muci, bez cenzure, znajuci da vecini vas ovo nece biti ugodno citati.osjecam se sad nekako povezan sa tom dalmatinskom staricom koja je na van hladna kao istarski krš usred bure zimi.

ulazim u bakin stan, vrata na ulazu odskrinuta.baka sjedi u kutu boravka rukama pokrivajuci zaplakano lice.

teta, uzrok suza, hoda u bijeloj krvavoj majci po razbijenom stanu, vice i vrijeda.prozora nema, staklo po svuda, tv na podu razbijen, drvena komoda potrgana.izvodim baku van u papucama.na putu p[rema dole govori mi kako je primila par udaraca u leda od tete u naletu bijesa.ne mogu vjerovati sto se dogada iako nije prvi put..o ne, baka ima 84 godine.za nama ostaju otvorena ulazna vrata , vika, dernjava i strka , zvukovi gazenja po staklu.susjedi otvaraju vrata i s nevjericom pogledavaju prema nama.navikli su, kaze baka.stavljam je u auto i s moba zovem hitnu.objasnjavam da teta boluje od schizophrenie simplex(pomalo se pitam ne bi li taj simplex dodatak trebalo preoblikovati u paranoid).oni mi objasnjavaju kako na silu ne mogu odvesti nikoga.znate, mi dodemo i pitamo bolesnika da li hoce s nama na lijecenje(svaki sch. bolesnik koji je vec bio na tzv. "lijecenju" zna da je stala u koju ih strpaju jedino sto ce vidjeti sljedecih mjesec dana), a oni naravno ne zele.dok ne postane opasna po druge, ne mozemo nista.objasnjavam da u stanu vise nema lomljivog posuđa niti prozora i kako je baka nakon oba polomljena kuka(u vrlo sumnjivim uvjetima prosle godine u razmaku od samo mjesec dana) zlostavljana.moram zvati policiju i jos k tome nabaviti nalog od lijecnika opce praxe.policija kaze kako bez hitne ne mogu nista.ko tu koga jebe?odlazim po nalog kod njene doktorice koja ponovo zove hitnu i policiju.moraju doci istovremenao.vracamo se gore.ulazimo u stan, a ispred nosa nam dolijece pepeljara.pokusavam ju smiriti i objasniti joj kako bi bilo najbolje da sjednemo u auto i odemo u jankomir ili vrapce, pomalo me strah te sitne zene u koju u trenu epizode ude sto vragova pa poprimi nevjerovatnu silu.zasto si to ucinila teta?kroz suze jedino sto je rekla bilo je : ne znam.i nastavila viku......

nakon pola sata uvjeravanja kako ce morati piti ljekove i trenutno otici na lijecenje, nakon njenog kategorickog odbijanja , dolazi hitna.troje ljudi pokusava ju uvjeriti na sto ona uzvraca uvredama njihovih obitelji i djece.ljudi su zgranuti, ali znaju o cemu se ovjde radi...na dolazak policije vrijedanje se pojacava.niko njoj ne moze nista.u djelicu sekunde čopavaju je oba polismena i odvlace u vozilo hitne.tu drama za cije opisivanje nemam snage ni volje tek pocinje..

zao mi je bake.zao mi je i tete koja u principu nije kriva za sve te kemijske promjene mozga, mozda je kriva sto je svjesno prestala uzimati ljekove pred par godina iako je i na njih slabo reagirala.zao mi je i tate koji boluje od sindroma bordeline, paranoje i hipohondrije pa ima faze kad ne izlazi po mjesec dana, a onda faze tuluma, pljuganja, slikanja i obilazenja diskaca po gradu u tregericama i klokan kapi.kod oboje naslucujem malo tezi oblik od schizophrenie simplex koji se ustvari opisuje kao schizoidni sindrom, a ne sama schizophrenia, tzv bipolarni sindrom(manicna depresija), ali to je moja dijagnoza koju cesto mijesaju sa schizophreniom,a ona to nije i strogo je genetski uvjetovana za razliku od sch. koja moze biti uzrokovana i bakterijom u trudnoci koja ostecuje mozak i vodi u oboljenje.to suigurno niste znali.necu ovdje ulaziti u uzroke i posljedice schizophrenie.koga zanima, na dlanu su sve informacije gdje god se okrene.nije mi zao ni sebe iako sam prateci to popodne hitnu i policiju jer nisam sam znao doci do bolnice jankomir, na semaforu osjetio kako se povlacim u rupu žaljenja, ono u stilu kad i kome sam se ja gore zamjerio i tako to..ptsp je jako ruzna stvar....

razumijem da je bolest nasljedna, ali znam da su okolina i odgoj, kao i suosjecanje i briga itekakvi faktori u riziku oboljenja.ustvari mentalni su bolesnici u neku ruku zrtve bolesti, ali i okoline koja ih osuduje.pogotovo ova nasa.ako ne osuduje njih onda djelom s pravom osuduje njihove roditelje.najlakse je kriviti starce.ucinili su najbolje sto su mogli u danom trenutku.dali su sve od sebe, bolje receno, dali su njavise sto su mislili da mogu.tast sam, ali ne i nerazuman.prepustam sve onome koji zna sto cini, onome koji unatoc svemu ima svoje razloge i kojeg cesto zovemo samo u strci i jadu.ako mu se obracas, molis se, ako se on obraca tebi imas schizophreniu.ne tvrdim da su sch. bolesnici odaslanici boga da netko ne bi krivo shvatio.e koliko bi lakse bilo mojoj teti da je vjernik.ali nije.

ruku na srce glumci nisu daleko od dijagnoze podvojenih licnosti, pisanje je nista drugo nego drustveno prihvlatljiv oblik schizophrenie, blues zvuci vrlo legalno i dobrobitno schizoidno....mnogi su znanstvenici poprilicno velikog iq-a bili schizoidne licnosti, posebice matematicari.cisto da razbijem zabludu kako su sch. bolesnioci neinteligentne polurijetke zivotinje koje treba izbjegavati i nista ih ne slusati.
treba razbiti stigmu te nesvacene i tesko dokucive bolesti!!!etiketa sch. bolesnika najteze pada roditeljima i obitelji oboljelog koji se moraju nositi s cinjenicom da se homofobni-ovdje nebitno i somatofobni narod ne zeli suociti s gradanima koje strpavaju u druge redove i presucujuci cijeli problem ignoriraju dio drustva koji ce im to ovako ili onako vratiti.

isto je tako cinjenica da mnogi kao da zele potaknuti simptome s kojima se bore ljudi sa sch.LSD i ostale psihoaktivne supstance izazivaju simptome identicne paranoidnim sch. epizodama.
novija istrazivanja pokazuju kako canabis takoder potice simptome, odnosno podize rizik od oboljenja(tzv. "onset") kod ljudi koji imaju bolest u obitelji.u ovu se skupinu i sam ubrajam.

nekim je ljudima tesko razmisljat o stvarima kojih se boje ili ih previse zamaraju.

nije toliko tesko suosjecat ili se bojat koliko je tesko znat se nosit s tim sto osjecas tudu patnju i suocit se sa vlastitim strahovima.jedino se tako covjek moze osjecati zaista slobodan, jedino uspinjuci se tragom straha koji ga vodi u nadi da ce pronaci ono zbog cega je toliko nemiran..

..nemoguce je shvatiti ovako nesto ako ne razumijes ocaj, ne mozes pomoci nikome ako nisi prosao pakao, ako ne porazis demone koji zive u tvojoj glavi.tek sam sada shvatio koliko vjera moze pomoci covjeku, ne morat o nuzno biti vjera u bozanstvo, religija, moze biti vjera u ono sto osjecas, mislis, nada u bolje sutra, ali pomaze, ne da razumijemo i shvatimo, nego da se smirimo, prekinemo razapete lance tastine, izgubljenih snova i shvatimo kako istina ne postoji, kako je sve sto trebamo razumjeti samo djelic laži.

nakon tjedan dana, zalosno je sto cu ovo reci, nitko nam se tamo nije ni obratio.svaki dan inzistiram pitanjima kada mogu razgovarati s doktoricom, ali niti jedan doktor, niti jedna osoba ni jedne jedine jebene rijeci suosjecanja ili objasnjenja, osim 2 rijeci sa sestrom koja otvori kad pozvonim : dosao sam u posjetu toj i toj.alo ta i taa, dolaz vamo, posjetu imas, aloooooo....ne znam cime ju sopaju navecer, ne znam hoce li biti bolje, ne znam sto cemo s njom kada izade, ali trenutno je zadnja osoba s kojom bi se mijenjao cisto sto se tice mjesta na kojem spava i boravi.baku je toga najvise strah, sto ce kad izade, ionako su od 5. do 12. mjeseca na moru.

inace, imam tek nesto veci od deset postotnog rizika za oboljenje od schizophrenie tako da se ne brinem, iako bi mozda trebao jer da su oni s 26 mislili o tome, da su znali, mozda je sve moglo puno blaze ispasti.tata i teta su blizanci pa je logicno da oboje imaju barem slicnu stvar.tu je rizik iznad 70%.
dakle, ne zalim nikoga jer uvijek moze biti gore u sto sam se uvjerio vec prvi dan, cim smo stigli u tu štalu od ustanove i šokirao se mjestom u kojem drzimo psihicke bolesnike.sobe su odjeljene šper pločama, ne zidovima.

necu uzeti za primjer karcinome, ali recimo da imate problem sa zdravljem i trebate na opercaiju.osjetljivi ste i strah vas je.vazno je kako se prema vama odnose zaposlenici bolnice, ali je itekako vazno i mjesto na kojem spavate, okruzenje u kojem svo to vrijeme boravite.

bolnica jankomir u sustini lici na industrijski objekt za obradu mesa i klanje.vrapce je ludara, tako izgleda izvana, dok je iznutra losija i od ove štale.ima tu kao i po drugim bolnicama boljih i losijih odjela.ima i stvarno losih poput ovog na koji su bacili tetu.jebena stala ljudi moji.ove slike neka docaraju samo djelic jada.odjel je zatvorenog tipa.ipak, polusatne posjete obavljamo u dvoristu(slike)gdje imaju sat vremena dnevno za nekakve bog zna kakve, nikakve aktivnosti.vec sljedeci dan uslijedio je novi sok.

zgrozio me urlik sestre: pogledaj ovoj glavu, sigurno je i ona puna.....nisam u prvi tren razumio o cemu se radi dok sestra nije posjela staricu i pocela joj pregledavati glavi vadeci nesto.u trenu mi je sinulo, ovdje vlada usljivost.majko mila, usljivost usred zdravstvene ustanove, usred jebenog zagreba na pocetku 21. stoljeca.pobogu, jeli to moguce???ocito je, jedino opravdanje je specificnost bolesnika koji su tu.

malo me cudi sto ne mogu do doktora.glavni odjelni lijecnik je na godisnjem, kazu sestre, prosli tjedan kazu dolazi u pon, ovaj tj dolazi sljedeci pon..dr. koja ga mijenja uvijek je na odlasku u vrijeme posjeta.jucer, kad sam ju napokon uspio povuci za jebeni psihijatrijski rukav rekla mi je kako je ionako prerano za bilo kakav razgovor i kako je ona trebala otici pred sat vremena doma..nije to rekla neljubazno kako zvuci, al komentar svega je suvisan.kuzim to, moraju procijeniti stanje, kuzim i prejadne sestre koje rade i rade, a rezultate ne vide, ali ne kuzim da nitko nije jos pozvao novinare, da nitko zaduzen za zdravstvo nije jos napravio nesto po pitanju smjestaja tih dekompenziranih jadnika koji svijet oko sebe ne razumiju niti ce to ikada moci.

na medicinskom fakultetu psihijatriji se posvecuju tek na cetvrtoj godini studija i to jednom ili dvije knjige od kojih sam onu eduarda kleina(zastarjele teze is psihijatrije) i procitao.dva tjedna na odjelu psihijatrije i to je sve.cilj je steci osnove patofiziologije i etiologije pa se kasnije upoznati s najcescim poremencajima.sve to stoji, da nije tako, studij bi trajao 20 godina.ipak bi logicnije bilo da psihijatri postanu oni koji su za to unaprijed educirani i pripremljeni na faxu(istina, 4 godine specijalizacije su vise nego dovoljno), a ne iz puke radoznalosti i zbog cinjenice da ce se lakse snaci u tome nego kada im je ljudski zivot doslovce u rukama.

kad vidim kako sve to izgleda u praxi ne mogu ostati ravnodusan.moja teta cesto ne razumije rijeci jer joj zvuce kao neki drugi jezik, ne povezuje misli, ima iskrivljenu sposobnost shvacanja i sliku stvarnosti, kognitivne sposobnosti idu prema nuli proporcionalno s godinama, u ogledalu nikada ne vidi sebe, glasovi joj ne daju spavati ni zivjeti.....u trenucima ocaja ne razumije vlastiti jezik kojim i sama govori, slike se izoblicuju, ljudi postaju neprijateljske zivotinje koje ju vrebaju....kroz buku glasova....

nekako mislim da jedino susosjecanjem mogu pokazati svoje razumijevanje i ponuditi utjehu njoj koja ne samo da nije odabrala biti takva nego ne nalazi razumijevanje ni kod onih najblizih koji joj jedini mogu pruziti utjehu.a kako i bi kad je tako agresivna_?doduse, ignoriranje problema oduvijek je u tatinom dijelu moje obitelji jedino moguce rjesenje istog.jedino ako zaista pokusamo shvatiti koliko je besmisleno tako zivjeti mozda cemo je moci zagrliti i skupa s njom cekati9za one koji se sjecaju, ovako je zavrsio post prosle godine, sada obrisan, o istoj temi.tada jos nisam ni znao da me sve ovo ceka.....)




















Post je objavljen 05.04.2006. u 21:54 sati.