Nekako sam se sva spetljala i najednom više nisam znala kaj znači ispod,a kaj iznad stepenica. Onda sam podigla pogled. Osmijeh. Moj osmijeh. Moj najdraži osmijeh. Moje najdraže biće. Pogled na njega pomogao mi je da zaboravim kako je previše vremena prošlo, kako je nostalgija prešla u patnju. Više ništa nije bilo važno. Bili smo u zagrljaju.
Kava, cigarete, upadanje u riječ, pokoji ukradeni dodir i moje nespretno ponašanje. Toliko toplih riječi da se nisam snašla. Samo sam se smijala. Da me ne poznaje vjerojatno bi pomislio kako nisam njegova, ali da nisam baš ni sva svoja.
Odjednom se uozbiljio i tiho rekao:
-Dođi.
-Kuda sad? Vlak ti kreće za petnaest minuta.
-Dođi. Idemo.
-Ma, kuda? Ajde, uzmi stvari i trčimo na stanicu. Otpratit ću te.
-Rekao sam ti. Idemo. Zaboravi vlak i stanicu. Zaboravi na sve oko sebe osim nas na tren. Možeš li?
Nije mi bilo jasno, ali sam samo klimnula glavom. Krenuli smo. Nisam se ni usudila pitati kuda to mi idemo. Glavni kolodvor ostao nam je iza leđa i onda sam shvatila. Vjerojatno je zamijetio moj strah na licu jer se nasmijao.
-Hajde, sve je ok. Vjeruj mi.
Ušli smo. Zatvorio je vrata iza mene i spustio svoje stvari na pod. Promatrala sam ga i osjećala neko strahopoštovanje prema njemu. Ljubav. Ponos. I najzad- strah. Što ja tu radim? Što to ja nama radim?
Lagano mi je prišao u uhvatio me za struk. Glavu je položio na moje rame i mogla sam osjetiti njegov dah na svom vratu. Bio je to neopisiv osjećaj. Osjećaš se kao da nisi tu. Kao da levitiraš i gledaš tu igru. Odmaknuo se i povukao me za ruku. Nekoliko trenutaka kasnije ležala sam na krevetu potpuno gola. Rukama je prelazio po mom tijelu. Bile su nježne. Kad osjetiš njegov dodir na koži, dobro znaš čime se u životu bavi. Nježan, a s toliko iskustva i predanosti. Točno je znao što radi. I radio je to s velikom lakoćom i ljubavi. S velikim umijećem.
Između onih dodira jezikom po dijelovima mog tijela koji su rezultirali dubokim uzdahom, gledala sam u njegovo lice. Gledala sam u nas. Zarila sam ruke u njegovu kosu i privukla ga k sebi. Ljubili smo se kao da se više nikada nećemo sresti. Bojala sam se da je ovo jedini trenutak koji nam je poklonjen i zatvorila sam oči kao da ću tim činom zaustaviti vrijeme i da će ostati pored mene zauvijek. Čovjek u laži pronalazi spas. Zato ljudi lažu. Ne zato što su zli, već zato što su nesretni i za te laži hvataju se kao utopljenik za slamku.
Najednom je sve postalo nevažno. Ovaj svijet je bio stvoren samo za nas.
Postali smo umorni. Spustio je glavu na jastuk i položio dlan na moje lice. Ja sam se privila uz njegovo tijelo i slušala otkucaje njegovog srca. Vjerojatno više nisam mogla izdržati i suze su stvarale svoju koreografiju na mom licu. Znao je da plačem. On je uvijek sve znao. Stisnuo me je jače uz sebe i rekao:
-Budi sretna, jer ja sam sretan. Uživaj u životu.
Nisam znala kako ću. Nisam znala ima li smisla ovaj moj svijet bez njega u njemu. Obećala sam sebi kako tuzi nema mjesta u meni i da zaslužujem biti sretna. Ako ne sretna onda zahvalna na ovom malom trenutku vječnosti koji smo uspjeli sebično oteti samo za nas.
Zvuk. Čudan. Jak. Šest sati je. Okrećem glavu na lijevu stranu i shvaćam- jutro je. Probudila sam se. Ostala sam ležati u krevetu i realnost je zabila svoju grubost ravno u moju djetinju dušu. Poljubac na kolodvoru. I to je bilo sve.
No, to je bilo dovoljno da se nasmijem…
Post je objavljen 05.04.2006. u 10:01 sati.