Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/filozblogija

Marketing

GROZE OD METAMORFOZE

Prije dvije tisuće godina, već ostarjeli Ovdije sjeda za svoj, vjerojatno, mramorni stol i piše Metamorfoze, ili, još vjerojatnije, ležećki, pljuckajući nehajno koštice boba nekog sočnog ne-GM grozda kakvih se danas blijedo sjećamo kao paradoksalno nejasno-intenzivnih okusa sretnoga djetinjstva. Ova knjiga ima tako znakoviti naslov, pogotovo s obzirom na svoj sadržaj – nastanak i stvaranje svijeta.

Još je davno prije Ovidija, ispod sjene mediteranskih maslinika jedan mudri, pomalo mračni, stari Grk ustvrdio kako samo mijena stalna jest. I zato se ne smijem čuditi. A ja se svejedno čudim. Čudim, ljutim i odljućujem. Čemu, pitate se (ili vjerojatno uopće ne;-). Pa mijeni, mijeni mojih prijateljica, mijeni žena koja potvrđuje teorije koje korijene vuku od Filozofa koji ženu smatra slučajno spriječenim muškarcem, preko Svetog Tome Akvinskog koji nam govori o pasivnoj moći kao biti žene, Basare i njegove groteskne verzije Žene kao praznine koja se u vanjskom svijetu ispoljava prazninom njezina spolna organa, a za nadopuniti ovu plejadu mizogina dovoljno je sjetiti se utjecajnih mislilaca modernog doba – psihoanalitičara Freuda i njegovih sljedbenika.

Kakav antifeministički tekst, pomislit ćete (ili ne?;-) i bit ćete u pravu, ili gotovo skoro u pravu. Dakle poticaj na pisanje ovog elegičnog eseja (šmrc, šmrc) dolazi iz duboke frustracije vlastitom ženskom vrstom i njenom opjevanom nestalnošću.

Svaki put me iznenadi kako se neke moje prijateljice i poznanice s kojima se družim po inerciji i odgojno mi usađenoj pristojnosti (maska za konformizam) izmijene pred publikom. Ponekad (i najčešće), za publiku je dovoljan samo jedan muškarac. Pametna ženska odjednom se počinje pretjerano hihotati, biti jako (jače) pametna, ismijavati nekoga drugog ili, u drugoj varijanti – ako joj se ne poklanja dovoljno pažnje – biti krajnje zlovoljna, šutljiva i cijelo njeno biće čeka ono famozno pitanje naivčina i naivki: »A što ti je?«, »Jesi li dobro?«. I onda, najednom, cijela bujica rečenica koje počinju s: »Ma ok sam ja (samo sam čekala da neko primijeti moju egzistenciju i sad mi je odmah bolje, uf!)…………………………..«

Sad mi nedostaje velika količina znanja iz psihijatrije, psihologije i antropologije i sličnih znanosti koje bi mi objasnile te mehanizme. Ovako samo nagađam, razvijam teorije o podsvjesnom kao ženama dominantnom, razmišljam o životinjama i njihovim mehanizmima podražaja i reakcija. Pitam se koliko sam nepravedna i koliko se zapravo i muška bića izmijene kad je veći broj ljudi prisutan i koliko smo još zapravo svi skupa ono pleme blisko majmunu koje se stotinjak (ili duplo?) tisuća godina potucalo u svom primitivnom obliku po netaknutoj prirodi naše planete. Odnosno, konkretno, koliko smo mi žene, kad muškarcima prikazujemo svoje groteskne osobine u nekom naglašenom izdanju, poput majmunica koje partnerima pokazuju svoje žarko crvene stražnjice kako bi privukle njihovu pažnju…

Osim ovog antropološkog čitanja problema, pada mi na pamet i neka vrsta »književne dijagnostike«. Prisjećam se Kafkinog kukca iz omiljenog štiva mnogih srednjoškolaca. U Preobražaju je situacija obrnuta od ove o kojoj pišem. Dok je u Kafke društvo obilježeno kao bolesno jer je pojedinac drugačiji, a društvo ga ne prihvaća, u ovoj mojoj frustraciji pojedinac je bolestan jer ne prihvaća društvo kakvo jest, već očekuje svojevrsnu izmjenu odnosa društva prema sebi.

Ovakve će knjige mnogim ženama (djevojkama) o kojima je riječ ići u prilog. Stalno su posebne i izdvojene od društva i društvo ne shvaća njihovu bit. Kao rezultat toga, one se uzjogune te na ovaj ili onaj način daju društvu do znanja da je njihova egzistencija pomaknuta, posebna, i metodom pokušaja i pogrešaka nailaze na društvo koje će tu posebnost prepoznati i prihvatiti. Kad ugledam takve mehanizme u neke srednjoškolke, to mi je, u najmanju ruku, poznato i očekivano. Još se uvijek traži i njeno ponašanje je primjereno njenim godinama. Ali, u već zrelih žena ovakvo mi ponašanje izaziva ljutnju ili sažaljenje (ovisi koliko mi je stalo do njih). Ponekad me takvo ponašanje toliko iznervira da se prestanem družiti s takvim ženama jer na koncu shvatim da ne znam ni tko su one niti s kim se ja zapravo družim (tko je prava ličnost – dr Jekyl ili Mr Hyde?).

Na kraju ovog posta (koji bi kao i mnogi prijašnji mogao još potrajati, ali vrijeme i prostor ne dozvoljavaju) prisjećam se serije koju nisam nikad pogledala, ali moj brat je, dovoljno puta (možda samo jednom) da upamti jednu rečenicu koju često zna citirati. Serija je Jack and Jill, a rečenica glasi: »Buddies over babes«. Nekako mi se čini, kad dođemo do stupnja »Friends over bodies«, da će cijeli svijet doći na svoje mjesto. Ali do tada, još dug je i dalek put…

***(Sinoć, nakon što sam malo ostavila tekst, u krevetu razmišljam kako sam u najboljem slučaju nepravedna, a u nešto gorem – površna. Ovdje je opisano više vrsta preobražaja kojima je jedini zajednički nazivnik to što su preobražaji. Neke se žene mijenjaju ovisno tko je ispred, nekima je dovoljno da je bilo tko ispred, a neke samo pred muškarcima. A, u krajnjoj liniji, promjene muškića u društvima žena su romani u nastavcima…Kako bilo, svaki ovaj fenomen zahtijeva posebnu analizu i korijeni su mu, vjerujem, drugačiji…)


Post je objavljen 04.04.2006. u 15:09 sati.