- Hoćemo priču!! , složno povikasmo.
- Nikome se ne spava? Jeste sigurni da baš svi hoćete priču?, za svaki slučaj upita moja majka.
Naravno, bijaše to retoričko pitanje. Svi već gorljivo kimasmo glavama i opet zatražismo priču.
- Bijaše mračna noć poput ove.. , započe ozbiljno moja majka.
Namjestismo se svi u pozu za slušanje priče.
- ..i u kraljevstvu iza sedam glavica salata, tuce krastavaca i 13 i po kozjih izmeta, prekrasna princeza Krizantemija nikako ne mogoše usnuti. Da, crne misli je moriše, a nemir je obuze potpuno. Odluči Krizantemija zato na svjež zrak izaći, i umiti se u kapljicama kiše što upravo je počela padati, lagano kao rosa...
U tom trenutku, na pod pade kapljica vode. "Kao u priči", veselo pomislih.
No, majka prekine priče i zabrinuto nas pogleda.
Samo nekoliko trenutaka kasnije, cijeli moj svijet se rušio. Ništa ne mogoh vidjeti do nepregledne mutne vode i zidova koji su se približavali, nemilosrdno rušeni nezaustavljivom vodenom bujicom. Panika, komešanje i nekoordinirano kretanje. Svatko je bezglavo jurcao u svojem smjeru!
- SLijedite me!, začulo se kroz gomilu. I slijedili smo.
Svjetlost uličnih lampi potpuno me zaslijepila. Na trenutak nisam više znala gdje sam ni kamo trebam ići.
A onda se pokraj mene obrušila golema kapljica. Naglo vraćena u stvarnost, počela sam se kretati.
Ogromne kapljice i dalje su neumorno padale - oko mene, po meni, po drugima. Zamišljala sam da sam Krizantemija koja uživa u kiši. Ali umjesto osvježenja, svaka nova kap donosila je neobjašnjivu bol.
Snažan vjetar sa sjeverozapada otežavao mi je kretanje. Aroma svježe pognojene zemlje pobudila je sva moja osjetila i počela sam se kretati.. polako, nevjerojatno polako.
Tlo se treslo, a moji prijatelji nestajali su u tami, pod golemim crnim čudovištima, nakon kojih je ostajala samo pustoš - polomljena tijela koja se ocrtavaju na tami asfalta, u svjetlosti munja i uličnih lampi.
...
Cijelu vječnost kasnije, mogla sam ponovo razmišljati. Osjećala sam kako drhtim. U privremenom zaklonu stisnulo nas se stotine. Netko je plakao.
- Bili su jako hrabri, začulo se iz pozadine.
- Svaka kišna glista mora jednom poginuti, uvjeravali smo se međusobno.
- Zapravo smo gujavice, napomenula sam.
- Svejedno.. možda se sada reinkarniraju kao ljudi.
Post je objavljen 03.04.2006. u 22:20 sati.