Neki dan sjedio sam na terasi nekog kafića, čitajući novine i uživajući u ranojutarnjem suncu. Subota. Nitko me ne uznemirava. Nema čak ni onih budala sa bauštele pored moje kuće.
Odjednom, neviđeno velika sjenka prekri sunce i ostavi me u debeloj hladovini. U najboljoj maniri ignoriranja nisam ni podigao pogled nego sam nastavio čitati novine. Ljude to izluđuje. Nakon nekoliko trenutaka zagrmio je nečji glas, toliko snažan da sam pomislio da je došlo do tektonskih poremećaja.
"Znači ti si taj koji ordinira oko moje kćeri!"
Kao da me netko udario u bubreg. U oba. Lagano sam okrenuo glavu udesno. Tamo je stajao on. Čovjek-brdo-koje-hoda. Brčine kao u turskog golmana, ruke kao u lučkog radnika, mrki pogled. Jebao sam ježa.
"Erm... hmm... ovaj... ja, molim?" U tom sam trenutku bio sposoban ispuštati samo neartikulirane zvukove.
"Rekoh, ti si taj koji ordinira oko moje kćeri!"
U tom je trenutku udario šakom o stol. Čaša koja je na njemu stajala prevrnula se i polako otkotrljala do ruba.
"Ovaj... ja... uopće ne znam koja je vaša kćer," rekoh dok sam pogledom tražio rutu kojom bih mogao klisnuti.
"Ne znaš!? Sad ćeš reći da je se ne sjećaš! Vraga se ti ne sjećaš," povikao je.
"Čak i da znam koja je Vaša kćer, a uvjeravam Vas da ne znam, ja ne bih nikad..."
"Ma što ne bi nikad," prekinuo me. "Hoćeš reći da moja kćer nije dovoljno dobra za tebe!?"
U tom je trenutku podigao ruku. Cijeli život preletio mi je pred očima. Mogao sam se samo sklupčati i vikati 'ne po glavi'.
Potapšao me po ramenu. "Prvi april, stari."
Post je objavljen 03.04.2006. u 13:10 sati.