Marketing
Bez naslova
Na početku stvaranja jednog Bića, potkrala se jedna mala greška.
Dok je to malo Biće bilo ispunjavano osjećajima, jednim osjećajem je ispunjeno malo preko «izdržljive» mjere... U to Biće je udahnuto malo više empatije, malo više od preporučene količine...
No, možda to tada nije uoće niti primjećeno...
Kako je Biće raslo, počelo je shvaćati svijet oko sebe, i brzo je uvidjelo da je svijet bogat šarenilom ljudskih sudbina... Ali među tim sudbinama, Biće je posebno zapazilo tugu, tragediju, ljudski plač i jauk.... bol i nesreću...
Svaki pogled na tuđu tragediju, svaki osjet tuđe nesreće i svaku tuđu bol – Biće je upijalo... i skupljalo te spoznaje u svom srcu. Ali Biće je naivno vjerovalo kako je tim osjećajem ustvari - «obdareno»... kako je to Njegov Dar... kako ima nešto magično u tome što u trenutku kad pogleda neku osobu i kad je na kratko promatra – može osjetiti «priču» te osobe... ne samo to, može se uživjeti u tu «priču». Baš kao da je Njegova. Da, Biće je mislilo da ta «magičnost» kojom je ispunjeno, ima neku svoju svrhu. A samo je pitanje vremena kada će se ta svrha zaista i ukazati pred Njegovim očima.
No, Njegovo srce je bilo malo, tragedije velike, a Njegova nemoć pred tim tragedijama još veća... Svaka uočena tragedija, bio je novi kamen na Njegovom srcu. I Biće se počelo pitati... Zašto? Zašto? Prvo je to bio tihi jauk... ali onda je postalo glasnije ... ZAŠTO!!!!?????
I Biće je odlučilo pronaći odgovor na svoje pitanje. Smatralo je kako je Njegovo pitanje jednostavno i kako na tako jednostavno pitanje MORA postojati i jednostavan odgovor. Tu je negdje, pronaći će ga... i onda će utihnuti i ti jauci u njemu i sve će mu postati jasno... prihvatit će to... smirit će Njegovu nemirnu dušu... olakšati Njegovo otežalo srce...
Nakon dugo, dugo, dugo vremena, i dugog traženja, i kucanja na mnoga vrata, i razgovora s mnogim osobama, i mnogo razgovora sa samim sobom – Biće je naposljetku dobilo odgovor. Odgovor je bio smislen. Ne baš jednostavan, kao i Njegovo pitanje, ali razjasnile su mu se mnoge stvari.
No, Biće je shvatilo da dobijenim odgovorom Njegovi jauci nisu utihnuli... Bili su još uporniji. Na trenutke i glasniji. Razarajući. Shvaćanje detalja nije nužno značilo i shvaćanje cijeline.
I tražilo je i dalje. Još uvijek traži. Još uvijek čuje jauke u sebi... još uvijek promatra ljude i osjeća njihovu tugu... i još uvijek ga sve to boli... i još uvijek u takvim trenucima, niz Njegovo lice nekontrolirano teku suze...
I možda jednog dana i dobije odgovor... možda odgovor dolazi na kraju... možda je zaista odgovor taj da i odgovori koje tražimo imaju svoje vrijeme kada će nam se otkriti...
Možda vrijeme za odgovor koji tražim - još nije došlo...
Post je objavljen 03.04.2006. u 09:00 sati.