U subotu mi je jedan pametan gospodin pričao o pravilima moje struke, o tome kako biti dobar profesor. Bit je u tome da se odmah na početku postave pravila. Znam. U provođenju tih pravila, treba biti dosljedan. Znam. A znam i to da se isto odnosi na sva zanimanja, na sve struke, kao i na svakodnevni život.
Jedan profesor uđe u razred s jasno postavljenim pravilima, imat će poteškoća na početku, prvih par tjedana dok svi ne prihvate njegova pravila i pomire se s njima. Drugi profesor uđe u razred bez pravila, smatra da treba biti fleksibilan. Taj će imati poteškoća cijelu godinu, jer nitko neće znati koja su njegova pravila. Prvoga će svi cijeniti i nakon dvadeset godina, drugoga će zaboraviti čim napuste školu.
Ukratko, postavila sam neka pravila, cjenik i radno vrijeme. Također, odlučila sam ih ponavljati koliko god treba da bi ih neki ljudi upamtili. Odlično sam se osjećala kad me jučer zvao gospodin iz prethodna tri posta. U par navrata se ispričao što me ometa u nedjelju i pitao je li prekasno da me zove u devet navečer. Iako on radi i nedjeljom, nije mu padalo na pamet tražiti da se sastanemo.
Zaista se isplati i čini se teškim samo na početku.
Odrastanje, stabilnost, integracija. Prije sam se užasavala tih stvari jer sam se užasavala same sebe. Sad se osjećam drugačije, vidim da ponešto vrijedim. Upoznajem samu sebe i jedva čekam da vidim što slijedi. A znam da će nešto uslijediti. Taj je proces kao i uređenje našeg stana – beskrajan.
Post je objavljen 03.04.2006. u 07:59 sati.