Nije me jako dugo bilo, pa je krajnje vrijeme da nešto napišem. Bila sam bolesna i to nisam imala grlobolju i upalu sinusa kao barem tri puta svake zime, nego ni manje ni više paresu facyalis ( sigurno sam krivo napisala, pa se ispričavam). Da bude svima razumljivo o čemu se radi, objasnit ću na hrvatskom. To je uklještenje ličnog živca tj. cijela jedna strana lica( u mom slučaju lijeva) je bila paralizirana. To navodno uzrokuje pretjerano izlaganje hladnoći, propuhu, upala uha. Može se pojaviti i kada kratko nakon što osušite kosu izađete van na vjetrovito i hladno vrijeme, dakle može se dogoditi i neposredno po izlasku iz frizerskog salona. Ja nisam radila ništa od navedenog, što znači da je uzrok kod mene nepoznat.
No, to je isto iza mene, tako da i ovo mogu dodati na svoj popis «što te ne ubije te ojača». Kad bih se vodila po tome, imala bih divovsku snagu, a to naravno nije slučaj. Neki dan sam razgovarala sa jednom prijateljicom koja se ne može načuditi mojoj energiji. Ne bih rekla da sam nešto previše energična, već da imam sasvim prosječni postotak energije u sebi. Da bi se savladalo nekakve nepredviđene, ali i predviđene situacije treba imati ne samo energije, nego volje, upornosti i što je još bitnije ne biti sklon samosažaljevanju tj. dobro nam znanom kukanju. Onog trena kad čovjek shvati da od kukanja nema pomoći počinje činiti sebi dobro. Mnogi koji su ozdravili od teških bolesti kažu da treba pozitivno razmišljati i imati volju za životom. Ne bih se u potpunosti složila sa ovim prvim. Slažem se da treba misliti pozitivno, ali ipak treba biti realan, treba promatrati stvari onakve kakve zaista jesu, bez ikakvog idealiziranja. U prijevodu, smatram da je veći učinak i manja mogućnost razočaranja ako mislimo « dat ću sve od sebe da mi bude dobro» od razmišljanja «bit će sve dobro».
Neki ljudi se nepotrebno opterećuju i gube jako puno energije na nebitnim stvarima smatrajući ih bitnim, dok drugi pak čine isto kad su u pitanju bitne stvari. Ako danonoćno pokušavamo pronaći rješenje problema, psihički smo iscrpljeni, na izmaku snaga, a rješenja i dalje nema, znači da je to jedna od onih stvari nad kojima nemamo mogućnost kontrole. Što nam je činiti po tom pitanju? Da li jednostavno dignuti ruke od svega i pustiti da stvari idu svojim tijekom ili i dalje tragati za rješenjem? Sve ovisi o tome kakve smo osobe. Život je dar i dan nam je samo jedan da ga živimo kako najbolje možemo. Činimo stvari koje nas vesele, a one ružne pokušajmo primiti najbolje što možemo. Don't forget to smileJ
Post je objavljen 02.04.2006. u 22:09 sati.