Koliko li sam puta prolazila ispod zvjezdanog neba i brojila zvijezde? Sama
Koliko puta moj je pogled zastao na nebu tražeći nečije oči...da nisam više sama?
A sada se te oči šeću istim tim zvjezdanim nebom smijući se od sreće. Jer, nečije oči stoje tik do njenih i smiju se zajedno s njezinima.
Ah, to nebo...nikada nemojte pomišljati da nema nešto u tim zvijezdama. Tko zna što su one sve vidjele. I što će tek predvidjeti. Tko zna...možda su to besmrtni odsjaji naših duša...Neke se rađaju, neke se gase. Nepovratno.
Stojeći ispod njih, shvaćam koliko sam malena. Znam da sam samo jedno maleno zrnce prašine koje zauzima ovaj svijet, ali da bez tog sitnog zrnca svijet ne bi ostao isti. Znam kako tamo gore ima na milijune tih užarenih duša, ali da je jedna od njih i moja...svijetli i žari se, ponosna što zauzima mjesto u tom milijunskom prostoru kojeg i ona pomaže činiti takvim.
Čovječe, pazi da ideš malen ispod zvijezda. Ali s velikim srcem i naćuljenim ušima...jer tko zna kada bi jedna mogla ući i u tvoje srce, ili ti šapnuti nešto što će biti samo tebi znano...
*Voli vas vaša bllankk*
Post je objavljen 01.04.2006. u 15:54 sati.