Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/antifahooligan

Marketing

DANAS JE PREKRASAN DAN...

Nakon napornog dosađivnja, odvrati mama svojoj maloj kćerkici :''Gle malena, nemožeš imati i ovce i novce!'' ''Ali mogu mama! '' Brže bolje je ushićeno rekla, ''Ako imam novce, za pola tih novci ću kupiti ovce. A ako imam ovce, pola ću ih prodati, i za te ovce ću dobiti novce, i tako ću uvijek imati i ovce i novce!'' Mama ju je zagrlila i poljubila, znajući da će sama shvatiti da kad odraste, i shvati neke stvari, i to da život ne funkcionira baš tako.Lako. Ona i dalje tvrdi da može imati i ovce i novce.
No, prije par dana jedan njoj jako dragi prijatelj joj je rekao da je ljudsko srce premalo da bi moglo voljeti. I to je njoj naravno, na prvi pogled bilo neshvatljivo, jer je ona voljela svakoga tko bi se na neki način mogao nazvati dobar, i rijetko, ali zasluženo, nije voljela ljude, neke dotične, određeno nenormalne, njoj neprirodne...No, ako je to istina, kako onda objasniti neke stvari, ako ne ljubav?!
Nekako tužna, ali još uvijek s osmjehom na licu, hodala je doma i razmišljala...
U mislima se približavaju, stalno, riječima i pokretima, on tu samo za nju, ona samo za njega. U toj priči, u tom svijetu nitko drugi nije važan, a možda je trebao biti. Sreća, radost, i opet tuga. Tišina. Koju razbije jedan djelić stvarnosti, koja opet odjekuje kao prazan prostor u šarenilu svijeta. Trebali bi se smijati, plakati ili nešto skroz treće? Nešto van stvarnostii, van onoga nama pojmljivoga, van ovoga svijeta...Svaki dan.Tjedan.Godinama.Zajedno.To je ona ironija. No, psihički ostvarivo. Jer on je tu stalno. Ni djelić sekunde daleko, a opet u zbilji satima...Kao da su tu između opet mora i oceani, koji je nedaju nikome. A željeli bi. Dvije polovice istog svijeta bačene jedna daleko od druge. Zapravo ne toliko daleko...ali opet...To je puno. Slučajno, ili namjerno? Tko če znati, ako ne oni. Ali ni oni ne znaju. Veliko je srce. Ali ipak, možda ne dovoljno za tako veliku ljubav. Druge su prolazne, ali ova je tu.Traje, i ne prolazi.Ne odlazi nikuda.Tu je, i biti će zauvijek. Ona curi van, dok se unutra obnavlja, raste, i svakim trenutkom je sve veća...razara njezin svijet, sve dok ne pukne...i zauvijek ostane ovakva...izgubljena
To je nešto neodređeno, pisano bez smisla, ali opet duboku u sebi sakriva istinu, koja izaziva smješak na lice, i toplinu u srce i tijelo. Nekad boli jer nije tu, a nekad je sreća jer zna da postoji...
prijatelju

Post je objavljen 30.03.2006. u 22:58 sati.