Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/linee

Marketing

Pazi Lav!

Vratih se iz škole, izvadih ključ iz džepa usmjeren prema vratima moje sobe, kad odjednom, začujem nekakvo režanje unutra. Bože dragi! Ovo ne može biti prvoaprilska šala jer još nije prvi travanj. Kakvo je to režanje?

Zaustavio sam se s ključem u ruci i jednostavno pokucao na vrata. Nitko nije odgovorio. Možda mi se samo učinilo. Ali već sljedećeg trenutka ponovno režanje. Unatoč dobroj izolaciji, režanje se je gromoglasno čulo iz sobe. Pažljivo i pomalo uspaničeno ugurao sam ključ u ključanicu. Otključao sam vrata i odmaknuo se od vrata. Režanje se nastavilo. U trenu sam se bacio na vrata i ponovno ih zaključao. Što ću sad? Pitao sam tog stvora zna li hrvatski. Pitao sam ga je li stvaran ili je samo neka psihološka pojava. Pitao sam ga što tu radi ali se nisam usudio biti grub jer sam bio svjestan da bi, ljut, mogao strgati vrata i pojesti me. Osjećao sam se donekle sigurno, mislim, s ove strane vratiju i palo mi je na pamet da se sprijateljim s tim unutra. Ispričao sam mu ukratko svoju biografiju i zamolio za razumijevanje. Rekao sam mu i da uopće nije bed što je u mojoj sobi, samo neka mi obeća da se nemam čega bojati, da mi neće nauditi.

Nisam mogao biti siguran razumije li me. Prestao je, barem, režati. Pokucao sam opet na vrata i više se nije odazivao. Pomalo uplašen stajao sam pred vratima ne znajući što činiti. Da pričekam dok se tata vrati s posla ili da uđem u sobu? Možda je čudovište već otišlo. Još sam malo razmišljao, između ostalog i kako mi profesorica sigurno neće vjerovati kad u domaćoj zadaći napišem da sam u svojoj sobi susreo čudovište koje me nije pustilo unutra? S druge strane, to će biti isprika da ne moram pisati zadaću, jer ne mogu ući u sobu.

Tata uvijek kaže da se nemamo čega bojati, da samo idemo tamo kamo želimo, a ostalo prepustimo sudbini. Mama kaže da uvijek treba biti oprezan. Djed kaže da je u životu najvažnije dobro raditi, dobro se najesti i dobro spavati, ali to je jedna druga priča. Budući da više nisam čuo ništa s druge strane, odlučio sam ući u sobi.

Odškrinuo vrata što sam polaganije mogao. Otvarajući ih oprezno sam virio u sobu. Nisam još ulazio. Stajao sam ispred svoje sobe širom otvorenih vrata i gledao to čudo u mojoj sobi. Nisam vidio nikoga. Izgleda da sam ipak sve samo umislio. Zakoračio sam u sobu, a onda primijetio nekakvog mačka na podu kojeg sam zamalo pogazio. Pa zar sam se preplašio mijaukanja tog mačića? Kakva sam budala bio. Ali, ovaj, što to visi na lampi, lav! aaAAAA!!

Post je objavljen 30.03.2006. u 20:50 sati.