(Crash)
SAD, Njemačka 2004, drama
Redatelj: Paul Haggis
Uloge: Sandra Bullock, Don Cheadle, Matt Dillon, Brendan Fraser, Ryan Phillippe, Jennifer Esposito, Loretta Devine, Thandie Newton
Teško je opisati radnju filma, a da se ne otkrivaju bitne pojedinosti. Ipak, barem da nešto kažem. Dva crnca ukradu auto gradonačelniku čija žena iz visokog društva ne podcjenjuje i gaji mnoge predrasude prema svima koji nisu američke krvi. Perzijska obitelj pokušava mirno voditi dućan unatoč rasista koji će im opljačkati dućan. Bravar će popravljati vrata i spomenutoj bogatašici i perzijskoj obitelji. Jedan će Korejanac u Ameriku ilegalno prevesti nekoliko Korejanaca, crnac policajac tražit će svog brata koji se bavi kriminalom, a drugi će policajac zatražiti drugog partnera jer je njegov partner rasist. Taj rasistički policajac ima bolesnog oca, … Tako otprilike počinje Crash, iako sam polovicu priča izostavio jer je vrlo teško opisati radnju filma. Cijeli će film završiti tamo gdje i započinje, ali će se stvari malo promijeniti i na kraju ćemo moći vidjeti i križanje, križ te snijeg s neba kao simbol da ono što se je dogodilo nije samo slučajnost.
Film Fatalna nesreća pogledao sam već pet puta: jednom s komentarom redatelja, jednom na njemačkom, dva puta na engleskom i jednom na talijanskom. Film govori o rasnim predrasudama u gradu koji je, kao što je Indija raskršće religija, raskršće kultura i rasa. Neka božanska sila vodi cijelu priču i mozaik od desetak priča savršeno nadopunjuje svoje komadiće koji će na kraju dati jednu lijepu, skoro, teološku sliku Božje providnosti koja usmjeruje sretne i nesretne događaje kako bi sve sjelo na svoje mjesto.
Jedan sličan film sličnog načina susreo sam prije nekoliko godina. Pritom ne mislim na podjednako strukturiranu Magnoliju već Kobno prestrojavanje. I Kobno prestrojavanje i Fatalna nesreća nedoslovni su prijevodi američkih naslova i na prvi pogled nemaju previše zajedničko osim jakog pridjeva nadodanog nazivu (fatalan i koban). Oba filma međutim vrlo indirektno, ali u velikoj mjeri, zazivaju nešto nadnaravno, odnosno nešto što nadilazi čovjekovo vlastito ponašanje i u oba filma ljudi u filmu primaju nešto što čovjek čovjeku ne može dati nego, ako smijem tako na glas reći, to daje Bog: iskupljenje, mir i smisao. U filmu se puno psuje, ali u bitnim trenucima, onda kad se dogodi nešto zaista značajno ljudi više ne mogu reći fuck nego Oh God! Ili Jesus. Film mi se posebno sviđa zbog svoje kršćanske poruke (što ste učinili jednome od mojih najmanjih, meni ste učinili) koja cijelo vrijeme ostaje u pozadini, nikad izričito spomenuta, ali itekako prisutna. Ono što sam od filma naučio je da ono što dobro činim drugome, činim i sebi, a ako drugome činim zlo, ne činim ga samo njemu nego i drugima pa i samom sebi.
Nije mi cilj duljiti. Ovu recenziju pišem samo zato da vam preporučim ovaj, Oscarom za najbolji film, okrunjen film. Ne propustiti. Nakon ovog filma prestat ću govoriti da se Oscar dodjeljuje glupim i ispraznim filmovima.
Ocjena filma: 10/10
Post je objavljen 02.04.2006. u 20:14 sati.