Slika je od Ivana Šiškina, "Kama kod Jelabuge".
Bila nam u školi neka prosvjetarska delegacija iz Tatarstana i ostavili zgodne prospektiće iz njihove domovine. Nažalost, nemaju web page da se vidi tko su, što su, kamo greju.
Na prospekt-fotkama teški Orijent - vitki minareti što se vijaju nebu pod oblake, miriše na cimet, Passage to India, hodža poziva na molitvu.
Pajo i ja smo sad narajcani da 'uzvratimo posjet' - posebno nakon iščitavanja 1000 i jedne noći - nije da ima išta zajedničko s Tatarstanom i srednjom Azijom, ali dojam je dojam.
U 'Arabian Nights' najviše nas je razveselila pripovjetka o nekom sultanu s pozamašnim haremom od pedeset žena, a nijedna gadura da mu rodi dijete! Krave nesposobne!
E, ondak se pojavila ona najmlađa i najljepša i ta mu je ni pet-ni šest, rodila sina!
Nju je, naravski, najviše volio!
He-he!
Priča me podsjeća na anegdotu o nekom turbo uspješnom 'lječitelju neplodnosti' - neki srpski nadriliječnik s Kosova - koji bi lijepo objahao očajne pacijentice i obavio posao u tili čas - sve dok nakon nekoliko stoljeća neki muški nije skopčao da je za tango potrebno dvoje pa je pukla bruka!
I daklem, gledam ja promo materijale iz Tatarstana i naletim na fotku Jelabuge, gradić štono bi se reklo, in the middle of nowhere. Vukojebina, po naški.
Pa se sjetim Marine Cvetajeve.
Cvetajevu sam prvi put čitala vjerojatno kao srednjoškolka. Knjiga se zvala "Neovdašnje veče" - ona crvena "Reč i misao" biblioteka. Poslije sam je ponovno srela kod Irene Vrkljan.
Jedan tužan i nesretan život - gotovo nestvaran slijed općih i osobnih tragedija - previše za jedan život, previše za jedan lik!
Revolucija, smrt mlađe kćeri, dugačke godine potucanja po emigraciji, Berlin, Prag, Pariz, odbijanje njezine poezije u emigrantskim krugovima, povratak u Staljinov Sovjetski savez, muž lola-bekrija, njegova smrt, starija kći u Gulagu, za koju ni ne zna gdje je i je li uopće na životu, izgnanstvo sa sinom teenagerom u Tatarstanu...
Objesila se u Jelabugi.
Na sprovod nije došao nitko. Ni sin.
Nisam sigurna zna li se uopće gdje joj je grob.
****
After Prague
He went. You said
you didn't want to live -
but there were other cities,
sixteen years,
before you reached the end,
alone in Yelabuga.
Hope is a long leash,
drawn in slowly.
Post je objavljen 30.03.2006. u 12:15 sati.