Je, tako je, dobro ste pročitali – zavist! Ili jal, onaj opće poznati hrvatski jal, jedna od naših nacionalnih karakteristika, poput slavonskog kulena, dalmoških galebova i zagorske posvećenosti istjerivanju pravde i pravice.
Kod nas ima zavidnika na svakom koraku. I nema onoga kome netko na nečemu ne zavidi, barem malo. Dijapazon je širok – od benignih sitnica (koje su, kada malo bolje pomislimo, sve samo ne benigne – predstavljaju model ponašanja kojeg se nadograđuje i slijedi cijelog života) poput toga što je netko našao parking blizu ureda, što je na rasprodaji naletio/la na super cipele ili prekrasnu majicu, do onih malo krupnijih, kao što je zavidjeti nekome na obiteljskoj idili, napredovanju na poslu, novom autu.
Koliko puta smo čuli olako izgovorene riječi : « Oh, baš ti zavidim, tako imaš dobru boju, ili lijepu frizuru, ili krasnu torbicu...ili bilo što».
Naravno, često ih izgovaramo ne razmišljajući, no efekt ostaje.
Jer, zavidjeti nekome na nečemu i željeti i sebi nešto sličnoga dvije su vrlo različite stvari. Zavist u sebi automatski uključuje negativnu energiju, koja je usmjerena prema onome tko ima neki objekt ili predmet naših želja. I to je ono što me fascinira – zašto ljudi osjećaju potrebu gotovo pa mrziti nekoga tko, na primjer, ima novi, ljepši, bolji i skuplji auto? Čemu to i zašto, pogotovu kada se uzme u obzir da taj isti nije nama ništa oteo, uzeo, ukrao, štoviše, da nema ama baš nikakve veze s nama?
Psihijatri i psihoanalitičari bi vjerojatno uzroke zavisti potražili u ranom djetinjstvu, deprivaciji osjećaja, osjećaju odbijenosti i nevoljenosti od strane roditelja, želji za supstitucijom nedostatka ljubavi materijalnim dobrima. Ako su u pravu – onda je veliki broj naših građana neželjena, nevoljena zapostavljana djeca. Ono što je najgore – zavidnici nisu nikada sretni, čak i kada se dočepaju subjekta svoje zavisti – nikada im nije dosta, nikada nisu zadovoljni, ni sretni i opušteni. Samo se njihova zavist preusmjeri na novog nesretnika.
Ja, priznajem, nisam osobito osjetljiva na zavist i zavidnike. Jednostavno ih ignoriram, no ne mogu da ih ponekad ipak ne primjetim. Na primjer, poput zavidnika na blogu – koji se u komentarima čudom čude kako sam ja na cool listi, a napisala sam da sam pila kavu i sunčala se na terasi kafića. Ili pak mojih kolega, onih koji nisu specijalisti već liječnici opće medicine – obiteljski liječnici, koji se čude kako to da sam ja samo bacila oko na pacijentov ožiljak i napisala dijagnozu koji su već oni postavili i predložila liječenje, baš ono koje bi predložili i oni, ali se moj nalaz uzima u obzir na liječničkoj komisiji, a njihov ne.
Primjera ima bezbroj.
Svako malo kada se o ovoj temi povede razgovor u društvu, redovito budem iskefana od ostalih. Ma daj, Riječanko, pa čemu se čudiš, toga ima na svakom koraku, obično mi govore. A čudim se vjerojatno jer ja, bila kakva bila, voljeli me ili ne, jednostavno nemam ni jedne zavidničke košćice u svom tijelu. Nisam nikada u životu nekome zavidjela – ne znam zašto bih. I ne znam što bi to netko morao imati ili biti da bih ga ja mrzila i željela mu nešto ružno jer on ti ima ili je, a ja nemam ili nisam.
Ali, ima mnogo toga što bih ja željela imati ili biti – i nimalo me nije sram to priznati.
Htjela bih, primjerice, biti mlada, svježa, poletna poput onih djevojaka sa reklama za koje slogani kažu da im ljepota izvire iznutra i da se ne zna da li su rođene s tim ili je to...htjela bih ponovno imati dugu i njegovanu kosu poput Jennifer Aniston, prekrasne krpice i nadasve Manolice poput junakinja iz Sex-and-the-Cityja. Voljela bih živjeti na Bahamima i putovati svijetom poput mog prijatelja Paesana i prijateljice K., voziti mercedes-cabrio poput moje frendice M, pisati prekrasne poetične postove poput Armina ili britke, ironične i duhovite kao Boban, ili biti svestrano uspješna poput mog prijatelja pisca, povjesničara, prevoditelja, vampirologa Borisa Perića.
Željela bih imati stan od nekih 150-180 kvadrata u kojem bih imala prostora za sve one divne stvarčice koje bih htjela imati, i naravno, dovoljno novaca da ih si mogu priuštiti, pa bih imala i svoju saunu, teretanu, bazen, tensiko igralište, svog osobnog trenera za sve to, kozmetičarku, frizerku i vizažisticu koje bi me svako jutro prije odlaska u svoju privatnu kliniku u kojoj bi radila svega par sati dnevno, prekrasno sredile i uredile.
I voljela bih da su svi moji dragi sretni, zdravi, zbrinuti, da je stalno lijepo i toplo vrijeme, ali ne prevruće, već tako, nekako lipanjski toplo.
I onda bih još htjela....hejjj, stani, stani! Ovo je već otišlo predaleko u svijet maštarija. No, nema ničeg lošeg u tome – sve dok se možemo bez problema vratiti u realnost.
Najbitnije je da nitko pri tome ne strada.
A vi? Jeste li zavidni? Postoji li nešto što toliko želite da pri tome mrzite onoga tko to ima? Ili je i kod vas lista želja, poput moje, nalik na šareno obojene reklame nekog fame&glory konzumerističkog magazina, no lišena zloće i zavisti?
Post je objavljen 29.03.2006. u 23:10 sati.