Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/svjetionici6

Marketing

Živjeti na Sušcu

Dragi čitatelji i svi oni koji volite lanterne; nisam duže vrijeme pisao, što zbog zauzetosti, što zbog problema s blogom. Naime posljednji mjesec su vječito bili nekakvi radovi na serveru, što je rezultiralo i gubitkom nekih priča s ovoga bloga. Većinu sam vratio, a ovu posljednju od prethodnog mjeseca, osim što možete naći jedino na ovome mjestu, gdje slova lete bez reda (ali su bar slike sačuvane), ponovit ću je ovdje. Ispričavam se u svoje ime i u ime onih koji su uzrokovali ove probleme...

Da bi obišao što više svjetionika, trebala mi je i pomoć. Tako sam došao do gospodina Živka Matutinovića, koji je u jedrilici prošao gotovo čitav svijet, a obišao je i rt Horn. Kao stari morski vuk i čovjek koji u Jezerima predvodi Nautičku akademiju ili školu jedrenja, zaista, nije bilo straha uputiti se s njime i još troje iskusnih jedriličara iz Zagreba, na 5-dnevni obilazak Srednjeg Jadrana.
Što vrijeme, što vremenski uvjeti – nisu nam dozvoljavali da se iskrcamo na sve svjetionike narednih dana. No, tog jutra, vrijeme se doimalo optimistično, kao i naš dnevni cilj; obići Sušac i dalje prema Palagruži. Dug je to put, pa smo krenuli negdje oko 06:00 iz Vele Luke, gdje smo noćili.
Danima prije, tražio sam dozvolu za iskrcaj i razgovor sa svjetioničarima od kapetana Plovnog Područja Korčula, te PLOVPUT-a Split, da ništa ne prepustim slučaju; što sam, nakon mog kraćeg obrazlaganja i dobio. Oko 08:00 mobitelom zovem upravitelja svjetionika, Gordana Bosnića da mu još jednom potvrdim dolazak, pošto je do njega bilo jako teško doći, jer rijetko nosi mobitel sa sobom. Znao sam da ću ga naći jer je baš u 08:00 radio-stanicom morao predati izvješće Plovnom području.
Odgovara da je sve u redu i pita koliko nas ima i hoćemo li se iskrcati svi. Na moje pitanje smijemo li, te sugestiju da nećemo ostati dugo; odobrava nam jer, kako kaže, ne mogu ljudima odbiti kad su već prešli toliki put.





Lagano uz jutarnji doručak i izmaglicu, približavamo se Sušcu. I iz daljine izgleda doista velik, a sjetio sam se one optičke varke, zbog koje se čini da su to dva otoka, a na onom manjem je lanterna. To je zato jer se između onog dijela gdje je svjetionik i ostatka otoka, teren sužava, pa se iza horizonta naziru samo vrhovi.
Negdje oko 10:00 obilazeći istočni rt otoka, karakterističnog naziva "Na žene", ugledali smo svjetionik, te iz mnoštva uvala na Sušcu, izabrali jednu za sidrenje.
Jurnuo sam poljskom stazom uzbrdo, a nakon par stotina metara, došao sam do kuće, gdje se u prvi mah učinilo da nema nikoga, no kroz prozor mi se javila gđa Marica, supruga svjetioničara Gordana.
- Dobar dan i dobro došli! – srdačno me pozdravila, te ponudila nekim osvježenjem, što, onako zadihan, nisam mogao odbiti.
Dok smo sjedili, polako smo počeli razgovor, gdje su mi supružnici otkrili njihove razloge odlaska na lanternu. Naime poznato mi je da su upravo ti razlozi najzanimljiviji, jer rijetko da ćete naći dva svjetioničara s istom pričom.
- Nakon dugogodišnjeg rada u poduzeću "Radeš", u Blatu na Korčuli, odakle sam rodom – priča Gordan – odlučio sam se sa suprugom otići na svjetionik, zbog naše sigurnosti, jer je danas sigurnije primit državnu plaću nego u privatnika. Imamo i sina od 25 godina, automehaničar, koji je bez posla u struci, pa radi u firmi, gdje sam ja prije radio.
- Pa koliko ste tu?
- Svjetioničar sam 7 godina i to baš evo jučer bilo punih 7!
- Pa zašto tek sad? obično se ljudi odlučuju u mlađim danima raditi na lanterni, željni najviše avanture; što je vas osim sigurnosti posla potaklo?
- Ma da ti budem iskren, želio sam da imamo svoj mir.
- I jeste li imali kakvih problema za dobiti posao?- Nikakvih! Predao sam molbu i zvali su me za manje od godinu dana.
- I već ste upravitelj?
- To je zbog povjerenja – sa smiješkom kaže Gordan.
- Izgleda da ste Vi jedan od onih rijetkih svjetioničara, koje su primili u zrelijim godinama, pitam se primaju li više one jako mlade, mora neiskusne?
- E, i to ti je kuriozitet! Vidiš, u drugoj posadi sa Sušca su ti Laos Ivan i Hrvoje Čehovski. A taj drugi ti je sin od našega šefa i ujedno najmlađi svjetioničar. S 19 godina je na lanterni, a nije još ni vojsku završio – smije se.
- Vidim dolje po uvalama da niste sami; nije to prije bilo tako… Kako je Vama, tu, kad Vam dođu turisti u apartmane?
- Sa svima smo dobro! Jedno je pravilo; ne smiju u feral, ali ponekad kad sam ja gore, popustim, ali uz upozorenja o sigurnosti koja moraju poslušati. Ali nisu problem turisti na lanterni, nego oni oko lanterne; ostavljaju smeće po uvalama, koje nam zadaje brige.
- Pa imate li koji interesantan detalj vezan za turiste na lanterni?
- E, da; jednom prilikom došla je jedna gospođa u poodmaklim godinama na Sušac i iznajmila apartman na 7 dana. Govorila je kako je ona nekoć ovdje rođena i živjela je tu na otoku. Tad je tu bilo seoce od nekih 15ak familija. Živjelo se od maslina i sječe drva koje su tada prodavali Talijanima. Jednom je prilikom tako došao jedan Talijan i skupio je, pa oženio!
- Tek tako?
- Pa da; šta misliš, da je mogla birat ovdje? I sama kaže kako je to bila lutrija. Pokazivala nam je slike otoka na kojem su tad bile kuće.
- Što je sad s tim kućama?
- Ništa, ruševine.
- Pitam se; ovako velik otok, a samo kamen, grmlje i šuma na drugoj strani, pa gdje je vrt?
- To je zbog ovaca i koza – veli Merica – osim nas, na otoku je još i pastir Goran Gospodnetić, i 200, možda 250 ovaca, koje slobodno pasu po otoku, onako na divlje.
- Pa gdje je on sad; ima li obitelj ili je sam?
- Eno ga na moru je, i on digod lovi ribe. Ima suprugu, te sina i kćerku u Veloj Luci. Rijetko on ode na kopno; tu je 11 mjeseci, na kopnu možda tek mjesec.
- A odakle ideja za ovaj traktor ispod kuće?
- Od PLOVPUT-a. Dotad je sve bilo na ruke; nismo imali ni tovara.
- Sad je, dakle, lakše. Mislite li onda ostati do mirovine?
- Ja imam 33 godine staža, supruga 18; moramo nekako izdržat, ali lakše je zajedno.



Trebalo je obići još malo kuću, a u njoj zatječem slabo pričljivog, ali prijateljski raspoloženog mu kolegu, Franu Foretića, koji je upravo spremao ručak. Veli da bi rado pričao privatno sa svima, ali ne za novine. Tako smo razgovor, odgodili za drugi put, uz Franine pozdrave svojim kolegama ma gdje god na Jadranu bili.
Prije negoli ćemo otići, nismo mogli odoliti a da ne pitamo Gordana ima li šta ribe.
- Ma sve je to slabije zbog ribara s Korčule, Hvara, Visa, pa čak i Splita! Dođu po 5-6 dana i love.
- Love li gosti kad dođu?
- Njima se objasni da mogu loviti samo ako imaju dozvolu, pa čak ni nama, svjetioničarima više ne daju; najrigoroznija je policija s Lastova. Inspekcije je zaista dosta.

Malo smo pregovarali oko dva zubaca i škrpine, koji su mi upali u oko, za večeru, jer Gospodnetića nisam uhvatio da srušimo kojeg janjca. Stisli smo jedan drugom ruke uz obostrano zadovoljstvo i nadu da ćemo se skoro opet vidjeti.
Odlazeći sa otoka uočio sam tu fatamorganu o kojoj svi pričaju; stvarno se čini kao da su dva Sušca, a opet znam; jedan je, neponovljiv i za svaku priliku jedinstven. Vrijeme je poći dalje; čeka nas pučina, čeka me Palagruža…





Post je objavljen 26.03.2006. u 21:26 sati.