Obožavam deja vu situacije. Djeluju tako nestvarno. Nekako mi naginju na sf stranu.
Sjećam se jedne situacije kada sam jednom prilikom bila u Zagrebu.
Bio je 7. mjesec, prevruće a k tome i vrijeme prijemnih ispita. Spremala sam se za filozofski. U biti, lažem. Nisam se spremala ali sam se išla samo okušati pošto mi je dečko platio prijemni. On živi negdje malo van Zagreba tako da smo se prvi dio puta vozili autobusom. I tako, sjedi on meni s lijeve strane, do prozora. U jednom trenu, gledam ispred sebe i onda pogledam u njega, kao u nekom usporenom filmu. Neke misli prolaze kroz glavu. Ne sjećam se koje. I onda mi dođe najednom - ovo sam već proživjela. Kao, da sam sanjala ili, već sam bila na ovom mjestu a ne sjećam se kada ni kako. Tako mi je mistično djelovala cijela ta situacija.
I dan danas, vrlo rado se prisjetim tog događaja. Mogu o njemu razmišljati kao da je bio jučer. Ali, nema to veze s tim dečkom ili Zagrebom, nego baš s onim trenutkom kada sam ga pogledala i pomislila "ovdje sam već bila". Čudno, a opet, predivan osjećaj.
Post je objavljen 25.03.2006. u 20:09 sati.