Marketing
Brzina informacije "kornjača" stilom
Kojom se brzinom danas kreću informacije? S obzirom na telefone, mobitele, satelite, net-komunikaciju meni se čini kao da je i brzina svjetlosti sporija. No, nije to baš uvijek tako. Jer, kao i inače, izgleda je ipak bitno kakvu informaciju želimo prenijeti ili saznati, ali i o nekim drugim ne manje važnim činjenicama.
Ako je riječ o nekim osobnim informacijama koje prenosimo članovima obitelji, prijateljima, poznanicima ili nekom četvrtom, onda tu najviše ovisi o tome kakvi smo kao osobe. Ima onih koji gotovo "gore" dok nekima ne ispričaju nešto (ne)bitno što im se u životu dogodilo ili upravo događa, ima onih koji to pričaju svakome. Neki drugi ljudi i nemaju pretjeranu potrebu govoriti, a ako i da, nije im baš neka žurba.
Tračevi i "top" vijesti posebna su priča, čini mi se da oni kolaju i više nego brzo. To što im je brzina često povezana i s neistinitošću informacije, je neka druga priča. Tako baš čitam kod nekih blogerica da se udaju, trudne su i dr. "sočne" detalje koje neke uvijek zanimaju. Manje je bitno da ti detalji sa istinom nemaju veze i da te činjenice ni one same nisu znale. Ali, glavno da je "selo" znalo.
Posjedovati bilo koji medij ili imati medijski utjecaj je dobitna kombinacija za širenje vijesti ili "vijesti". Tako recimo mi ovdje imamo mogućnost reći svima ono što želimo pa je u tom slučaju Internet jedan pozitivan alat za širenje informacije. U nekim drugim slučajevima se mogu čuti i riječi "fuj Internet". 
Ako govorimo o onim informacijama koje se ne tiču same osobe, nego su to neke političke, gospodarske, turističke, prometne i dr. vijesti, onda su bitne dvije stvari. Jedna je želimo li saznati koliko-toliko točnu informaciju. Tako primjerice rat u našim prostorima neki (ili ih možda ima i više) iz susjedne nam države još uvijek smatraju onim da "smo svi svima krivi", nedovoljno trudeći se da iz što više različitih izvora saznaju istinu puno bližu od one za koju vjeruju da je. Možda i zato što im tako više paše.
Drugi primjer vezan je za članak Washington Post: Je li sigurno ljetovati u Hrvatskoj? koji sam pročitala i koji mi je predmet fasciniranosti američkom neinformiranosti. Riječ je o tome da se Ameri čudom čude da je u Hrvatskoj mir, da se u Hrvatskoj dobro jede, da u Hrvatskoj ljudi nisu gladni, žedni, goli, bosi. A ja se s obzirom na to čudim da nam, s obzirom na spoznaje koje imaju, još uvijek na šalju pakete pomoći. Možda i i one sa starim lijekovima za koje smo morali uzeti kredit da ih uništimo. Mislim, sve bi to meni bilo jasno da nije riječ o njima nego o Trinidadu i Tobagu, Laosu ili možda Uzbekistanu. Ali kada država koja ima najjaču svjetsku moć na području informacije, država koja ima svu silu satelita i informacije poput one kolika je danas temperatura na Mjesecu, izbaci takve stvari, onda se ja ne mogu načuditi. Jasno je meni da to ima veze i sa nezainteresiranosti, ali s druge strane smatram to nekim elementarnim činjenicama, općom kulturom, a uostalom neprofesionalnosti u svijetu medija.
Dakle, čovjek je došao, vidio iz prve ruke i sad zna. Izgleda da za mnoge uz svu tehnologiju mora vrijediti i ona "dok ne vidim, ne vjerujem". Ipak, ja se te ne držim, vjerujem i onome što ne vidim. Vjerujem i onima koje ne vidim. Vama recimo.
Post je objavljen 25.03.2006. u 12:00 sati.