….mrzim ovo….ovo odrastanje….ovo shavćanje kako život nije ono što mi od njega očekujemo…da je daleko od toga….da ljudi koje volimo….uz koje osjećamo sigurnost…koji su nam prijatelji….za koje bi dali sve…..da su tako….tako….da ….da….previše očekujemo od njih…..zar je u ovome svijetu previše očekivati od ljudi….od te šačice ljudi….koje mogu nabojati na prste jedne ruke….očito je…previše je očekivati da budu svoji….da se ne ponašaju i predstavljaju onakvima kakvi nisu da zadive i pridobe pažnju onih drugih…čemu?čemu to ponižavanje?čemu?ne znam….mrzim to…mrzim kada se ljudi pretvaraju?i to ti?ti koja si drugačija osoba od svih drugih?zašto ti?kao?reci mi?zašto?Zašto?ZAŠTO?zar želiš biti takva osoba…takva?ne ja te takvu ne poznajem…a frendice smo….jadno…žalosno…besramno….zašto hodati bez ponosa'ali svatko je osgovoran sam za svoje postupke….očito je to vaš….a i tvoj put…ne znam…nakon 3 godine shvaćam da sam sve udaljenija i udaljenija od vas…i što da radim?kaka vam se ne može ukazati na to?kada ne želite vidjeti kakvi ste?kakvi smo svi zapravo?jesi li to ti?ta darga…nesebična osoba koju sam nekada poznaval?jesi….ili…ili nisi…ili sam ja bila pre slijepa…ili taržim previše…no razočarana sam…ne znam….suze je teško suspregnuti…ranjavati se još više nema smisal…ili…ili?...više ne znam….samo se nadam da ću te jednog dana gleati drugim….očima…i da će mi se slika tebe….ali i ne samo tebe činiti ljepšom…pozitivnijom…a do tada ću bježati….bježati od svih vas…praviti se da je sve u redu iako svi znamo da nije….