Sjedim na pecanju i predviđam propast Amerike. Moji su najbolji dani iza mene. Sjećam se svog zadnjeg bljeska, kad sam briljirao na sastanku, dobro pripremljen, a u srednje dopodne, najplodniji dio dana, u čistoj prostoriji perfektno klimatiziranoj, nakon jutra u kojemu sam se probudio sexualno zadovoljan. Ne od prošle noći, nego istinski, konstantno. Mislim da je to bilo to, najviše što sam mogao dati. Više nemam što, i povukao sam se razumno.
Neke bube čudnovate jednostavnosti, sitne, s migajućim ticalima, različitog ritma od titraja zadaka, u mikrovibrirajućoj migraciji vrve iz trulog panja, migolje jedna preko druge i uvlače se uokolo, i poserem ti se na umjetnost i Miroove slike koje izgledaju pune nervoznih mrava koji samo što ne izmile izvan okvira, ovo je stoput bolje, baš ću ih prebrojat. Ima ih 12. Zovu se “12 malih intriga.” Uvući će mi se kroz uši u glavu i pojest će mi taštinu....Haha, mater vam vašu, gadne male životinjice. “Samo mediokriteti imaju izgleda nastaviti i umnožavati svoju vrstu-oni su ljudi budućnosti, jedini koji će preživjeti”, Nietzsche. Eto, nisam se još riješio u potpunosti svega toga što sam , kanda, ostavio iza sebe. Razmišljam, jesu li me ikad zajebali? Ne mogu se sjetit. Zavikat ću.
“Deda, jel grize?”
“Kurac grize, sinko, nema više ribe...”
“Ma, zagrist će, ako ne danas, nagodinu.”
“Oće, tebi, ti si još mlad, ja nagodinu možda umrem....”
“Ma nećeš deda.”
“Nije mi kaj bum umro, nego kaj mi neće grist dok sam još živ.....”
“Hehe, deda, ti si filozof.”
Smiješan čiča. Tja, zbilja ne grize......Ništa, razmišljat ću malo. A ljubav, gdje je ljubav? E, jebemti......
Post je objavljen 24.03.2006. u 12:31 sati.