Ovaj vikend desila se još jedna drama, najgora do sada. Uzrok je opet bila besmislena ljubomora na moje prijatelje. Došlo je do toga da je Javier odlučio vratiti se familiji u Manilu. Ostavio sam ga s ovim mislima i s porukom da ću prihvatiti što god odluči ako će ga to učiniti sretnim. Bio sam uvjeren da je donio definitivnu odluku pa sam proveo noć u nesanici i suzama. Iduće jutro nazvao sam ga telefonom, otišao do njega, i nakon desetak minuta razgovora sve je bilo brzo izglađeno. Sve je bilo kao i prije, samo je meni ostao neugodan osjećaj kojeg se zadugo nisam mogao riješiti.
Reggie mi kaže da se ponašam poput noja i da guram glavu u pijesak ignorirajući probleme. Eric mi kaže da nisam normalan što sve to trpim i da ga trebam odmah ostaviti. Pedro se smije našoj ludoj roller-coaster vožnji. A ja sam shvatio jednu stvar, a to je da razumijevanje ne znači pokušati naći logičko objašnjenje ponašanja neke osobe, nego pokušati prihvatiti premise koje se logički ne mogu objasniti nego samo prihvatiti. U Javierovom slučaju, izvori njegove ljubomore su meni nejasni i nelogični, ali ovaj vikend sam prvi put povezao moje seksualne avanture s njegovim osjećajima i zaključio da meni zapravo nedostaje razumijevanja.
U svezi s tim, došao sam još do jednog čudnog zaključka. Prijatelji i savjetnik kojima se povjeravam i koji mi daju toliko podrške i savjeta u nekim stvarima mogu nehotice negativno utjecati na mene. Naime, ja im izložim probleme iz mojeg stajališta te je sasvim sigurno da će oni podržati moju logiku jer drugo mišljenje nemaju prilike čuti. Njihovo odobravanje i podrška učvršćivali su moje stajalište, ali nisu nimalo povećali moje razumijevanje partnera, naprotiv! Zaključak: prijateljski razgovori svakako pomažu ali samo ako su konstruktivni a ne svode se na povlađivanje i odobravanje.
Post je objavljen 23.03.2006. u 22:17 sati.