Evo, navodno je došlo proljeće... Hm... Ne znam baš... Zašto mi je onda tako hladno??
Zašto ne pjevaju ptice?? Zašto ne cvate cvijeće?? Zašto nema osmijeha??
Praznina...
Nakon "savršenog dana" krenem ja doma... Sama... Suza u oku i slušalice u ušima... Sporo hodam, prisjećam se svega... Svih "lijepih" trenutaka u mom mladom životu... Sve mi je prošlo kroz glavu; od rođenja (o kojem ne znam apsolutno ništa), preko sadašnjosti (koja nije baš bajna) do smrti... naravno, ni o njoj ne znam ništa, ali misli su same odlutale...
Ne mislim na preranu smrt ili neku takvu bolesnoću... Samo sam se pitala što ima nakon ovoga so called života...
Život i smrt su potpuna suprotnost... Znači li to da je smrt potpuna opreka praznini??
Što je uopće život??...
Moramo ga živjeti kako bi dobili odgovor na to pitanje... Nema nam druge... Kažu da se sve događa s nekim razlogom... Trebamo u to vjerovati...
Sve te misli su me samo još više zbunile, tako da sam dala sve od sebe da se od-zbunim... I prestala sam razmišljati...
Pojačala sam glazbu i ubrzala korak.
Vidjela sam tri poznanika. Pozdravila sam i prvog, i drugog, i trećeg... A mene... Ni prvi, ni drugi, ni treći... Svi su samo pogledali kroz mene... Osjećala sam se tako nevažno i malo...
To me dotuklo...
Misli su opet odlutale... Nisam više bila svjesna svijeta oko sebe... Mislila sam na njega ...
Dugo ga nisam vidjela...
I zaboljelo me srce...
A onda... Blizu cilja, tj. moje kuće, pored mene su prošli otac i mala curica. Tata je produžio, a curica je, onako malena i slatka, stala ispred mene i dugo me gledala. I ja sam usporila... Nasmiješila mi se i produžila dalje...
Ostala sam paf... To me tako protreslo... Znam, nije se ništa značajno dogodilo, ali meni je to toliko fascinantno... Mala djeca... Nevina, ne znaju puno o svijetu u kojem žive, nisu svjesni patnje i boli... I tako prođu pokraj tužnog stvorenja, poklone im pogled, nasmiješe se i uliju neku nadu u tužno srce...
Kako je to čudno...
Život nas stvarno konstantno iznenađuje... Nekad ugodno, nekad ne tako ugodno, a nekad toliko neugodno da poželimo nestati...
Samo, uvijek moramo pronaći smisao... Moramo znati prihvatiti osmijeh... Moramo ga znati i pokloniti. Zaista, nekome to znači sve...
Sigurna sam da nisam uzalud vidjela tu prekrasnu djevojčicu...
Vjerujte u anđele...
Oni postoje...
I opet je smješak na mom licu...
Post je objavljen 23.03.2006. u 19:17 sati.