Bila sam u nekom polusnu. To čudovište ili anđeo ili nešto sasvim deseto držalo me na ispitivačkoj stolici i cerilo se. A ja sam znala da je sve u redu sve dok govorim istinu. Onu svoju istinu. Dok nema glasova sa strane, već samo iz mene.
Pa sam krenula razmišljati o lažima. Po čemu se razlikuju, zašto se nekad čine dobrima, poželjnima, iako znam da nikad nisu. Da je laž uvijek laž. Sjetila sam se bezbrojnih trenutaka kad sam pomislila da mi prijatelji lažu. Ili poznanici. I u tim sam trenucima prelazila preko toga. Njihove me laži nisu povrijedile jer sam mogla nastaviti svoj život i uz njih. Imala sam svoj zid. Tako je bilo i s članovima obitelji. Mislila sam da će život biti jednostavniji ako prihvatim mogućnost da ljudi lažu.
Drugačija je stvar u ljubavi. Tu mi laž nikad nije postala prihvatljiva. I mislila sam da je stvar u taštini.
A nije. Laganje je krađa koja stvara nejednakost. U svim odnosima. Bili oni površni ili duboki. Laž se nikad ne smije prihvatiti. Jer kad te to bezglavo čudovište prikuje za stolicu, bolje ti je da znaš što govoriš i tko govori iz tebe.
I zbog te stolice u kojoj sam se nalazila i u kojoj se još uvijek nalazim, isključivo zbog svoje žudnje za ljubavi, do koje je nemoguće doći bez istine, sve teže prihvaćam laž. To sam shvatila s onim tipom kojemu sam nešto prevodila. Očito je da je tip pronašao nekog drugoga, no svaki put kad me sretne, kaže da će me ovih dana nazvati jer mu baš treba neki prijevod. To mi je postalo nepodnošljivo.
Ne zbog taštine. Već zbog toga što imam osjećaj da me potkrada. Nema nevinih, potrebnih, poželjnih laži. Svaki put kad nekome slažeš, kradeš. Stvaraš nejednakost time što samo ti držiš nešto što pripada i nekome drugome. Istinu.
Post je objavljen 21.03.2006. u 07:50 sati.