Mi smo generacija sedamdesetih. Kad smo bili mali na televiziji nije bilo Yu-Gi-Oh niti Kralja šamana. Bio je samo jedan običan crtić u sedam i petnaest, nakon kojeg smo išli spavati. Nije bilo video igrica pa tko je imao plavi Monopoly sa Adom Ciganlijom i Blejskim jezerom (za koje smo tek kasnije saznali da je zapravo Bledsko) bio je glavni u dvorištu zgrade. Nije bilo čak niti modernih odgojnih metoda. Kad smo mi bili mali morali smo od svojih roditelja slušati beskrajne priče o tome kako su oni, kad su oni bili mali, jeli meso samo nedjeljom, kako tada nije bilo televizije niti igračaka (radili su si bebe od kukuruza i skije od stare bačve), a svaki su dan morali ići na pašu hodajući metar iza kravske riti. Kad smo mi bili mali bezbroj smo krugova optrčali oko stola bježeći od očevog remena i urlajući na sav glas "Oprosti, oprosti, neću nikad više!", iako smo znali da hoćemo ponovo i to čim se ukaže iduća prilika. A sada smo već neko vrijeme odrasli. Mnogi od nas imaju i svoje klince, kojima smo iz nekog i nama čudnog razloga odlučili podariti drugačije djetinjstvo. Djetinjstvo kakvo do tada još niti jedna generacija nije vidjela.
* * *
Svaki pravi dječji rođendan počinje selekcijom gostiju. Postoji nekoliko kategorija ljudi koji se obavezno moraju zvati. Prvo, to su bake i djedovi te bratići i sestrične. Njih dvadesetak, ako računamo i roditelje i klince. To je ako ste sretniji. Ako ste manje sretni možda ste među precima imali nekog razigranog bekriju koji je gurao svog mališana u sve što se miče i diše pa sada imate nebrojene rođake. Srećom, nekad su ljudi morali puno raditi u polju i štali pa kad bi došli umorni navečer doma uglavnom im takve gluposti nisu padale napamet. Elem, nadalje su tu kumovi i kume s klincima. U našim krajevima većina ljudi su si na neki način kumovi (čak i oni koji to nisu zovu se kumovima, za svaki slučaj) pa je dosta teško broj ovakvih uzvanika držati pod bilo kakvom kontrolom. Čak i policijskom. Iduća grupa su oni neki "ni vrit ni mimo", koje najrađe ne bismo zvali, ali oni nas uvijek zovu te ih stoga nikako ne možemo izostaviti. Zadnji, ali ne i manje važni su susjedi iz ulice, klinci iz vrtića i sva ona dječurlija koju naš mališan obavezno želi na svom slavlju. Ukupna brojka uzvanika obično nije baš takva da bi se morao iznajmiti stadion, Dom sportova je najčešće dovoljan.
Otac, s naočalama na nosu i kalkulatorom na stolu, po pet puta prezbraja buduće troškove. Nakon što svaki put dobije istu brojku, baca se u dreku. Majka (koja u to vrijeme pegla malu i preslatku dječju robicu) sluša njegovu tiradu o tome kako će obitelj ponovo morati odustati od kupovine novog kuhinjskog namještaja. I koji će im vrag uopće ti dječji svatovi? Mužjak se lavovski se bori na bilo koji način spasiti kućni budžet (takvo ponašanje je relikt sakupljačko – lovačke uloge muškarca u kameno doba), no njegova je bitka unaprijed izgubljena. Dok majka u rukama drži malu robicu, u njoj se bude instinkti vučice. Shvaća da niti po koju cijenu ne smiju svome čedu uskratiti bilo koji komadić sreće na taj njegov dan, dan kojeg će se ono možda sjećati do kraja života. Majci – vučici u oku zaiskri suza. Iskesi zube na podivljalog mužjaka. On biva šokiran i posramljen, na lice navlači orangutanski izraz i zavlači se u kut, dureći se sam pred sobom. Lista uzvanika ostaje nepromijenjena, a nova kuhinja odlazi u drugi plan. Za dogodine.
Potom kreće izrada pozivnica. To je vrlo važna edukativna aktivnost, koja jača svijest djeteta o obitelji i zajedništvu, o dječjim obavezama te koja snaži mališanove motoričke sposobnosti. Svi zajedno kreću crtati, pisati i izrezivati. Deset minuta kasnije mama i tata još uvijek proizvode pozivnice, a klinac gleda crtiće. Kroz tri sata klinac spava u fotelji, kanal s crtićima je već davno završio, a njegovo je mjesto preuzeo noćni kanal s pornićima. Roditelji, puni ljubavi za svoje dijete, još uvijek izrađuju pozivnice. I tako do zore kada ih, slomljeni ali sretni što su napravili pravu stvar, ubacuju u poštanski sandučić.
Kako se bliži dan slavlja polako u prvi plan izbija torta. Torta je središte događaja, simbolizira prelazak u iduću godinu djetetova života, sva dječja radost i sreća koncentrirane su u trenutak puhanja svjećice. Stoga ona mora biti nešto zaista posebno. Ali prije svega, ona mora biti u obliku nečega što dijete voli. Problem s takvim pristupom je to što klinci vole najrazličitije stvari. Recimo, jako malena djeca prvenstveno vole sisu, ali na moju žalost još nisam bio niti na jednom rođendanu gdje bi torta uprizorivala baš tu strast. Stariji klinci i klinke obično vole Batmane, pauke, hobotnice, lopte, barbike, bicikle, Iron Maden, Cecu Ražnjatović... Moderne majke najčešće prvo kreću na Internet. Prolaze stotine stranica s receptima, razmjenjuju "best practices" na forumima, odlaze na Marwellovu stranicu skidati slike akcijskih junaka, pregledavaju kataloge boja za kolače... Da su uložile toliko truda u akademsku edukaciju mogle su već imati doktorat. Nakon što je odluka napokon donesena bacaju se u nabavku. Pribavljaju sav materijal (šezdeset komada pravih domaćih, baš onako žutih jaja, pet kila čokolade za kuhanje, litra arome ruma, vreća od deset kila šarenih mrvica i prikolica brašna) te alat (osam plastičnih posuda za miksanje, šest tepsija za multitasking pečenje, dva miksera od čega jedan na 30.000 okretaja, zidarska žlica, injekcija za oblikovanje šlaga s bar 98 nastavaka, ampermetar i mikrometarski vijak). Potom počinje pravi posao. Kuhinja se pretvara u mjesto kreativnog nereda. Hrpe brašna i margarina na kuhinjskim elementima izmiješane su s alatima, a majka gracioznim pokretima plovi kroz sve to. Scena po svojoj organiziranosti podsjeća na gradilište podzemne garaže u Tokiu. Neće dugo proći prije nego zamamni mirisi rastopljene čokolade i vrućeg biskvita ne privuku tatu i mališana. Oni će se oprezno došuljati i početi motati naokolo, zabadajući nosove u lonce. Kad prvi put pokušaju umočiti prst u kremu koja se hladi majka će ih, s puno ljubavi, razvaliti po prstima kuhačom. Zvonko će se nasmijati na njihovo bolno jaukanje i laganim tapšanjem po guzi ih otpraviti van iz kuhinje, kako bi ona mogla nastavit sa svojim radom. Majčinske ruke su ruke kipara. One nevjerojatnim umijećem oblikuju tornjeve, razvlače Spidermanove mreže, grade kristalnu rešetku kalcijevih soli i sve ono što će sutradan učiniti njihovo čedo beskrajno sretnim. A ako stvar krene po zlu, ako čokolada nekontrolirano poteče i stvori korito ka svome ušću negdje na kuhinjskom podu, ako Batman dobije još jedno oko i debelu, zelenu Hulkovu ruku, ako jedna strana tornja propadne simbolizirajući propast kapitalizma, nastaje djelo kojeg se niti jedan nadrealistički slikar ili kipar ne bi postidio. Djelo nakon kojeg majka bez straha može kandidirati za katedru na bilo kojoj likovnoj akademiji. Tako ona neumorno provodi sate, a svaki novi krug velike kazaljke otpuhuje u njene oči pokoju mrvicu pijeska umora. Obično negdje oko tri ujutro čitav kvart probudi urlik ranjene zvijeri. Šesta kora trećeg tornja je prilikom pečenja "pala"! Za manje upućene, to znači da tijesto, kad ga je majka izvadila iz pećnice, nije izgledalo kao spužvasta, mirisna i meka tvorevina, već je po svim svojim svojstvima (uključujući i okus) podsjećala na komad spaljenog linoleuma. Pametan otac u tom trenutku neće predložiti naručivanje torte iz slastičarnice. A ne. Oni će (ako mu je život mio) kušati linoleum, reći da je baš fini i samo je malo "pao" te će pomoći majci dovršiti titansku tortu. Dat će joj malo svoje snage, humora i ljubavi. I nikad, baš nikad, neće reći kako misli da je cjelonoćno pečenje torte bespotrebna glupost koju razmaženi šmrkavci ionako nikada neće znati cijeniti.
Dolazi i dan rođendana. Uzvanici počinju pristizati već u ranijim popodnevnim satima. Uobičajeno je da na svako dijete dođe barem po dvoje odraslih, što pojmu "dječji rođendan" daje kredibilitet i uvjerljivost sumjerljivu onoj koju ima pojam "dobroćudni tumor". Odmah s vrata uručuju se pokloni. Razdragani slavljenik zubima i noktima trga omote ne bi li spoznao što je to u paketu. Šarene kutije daju naslutiti kako su po pravilu u pitanju igračke od bar nekoliko stotina kuna, kako bi roditelji slavljenika shvatili koliko ih gosti poštuju i drže do malog domaćina. Vrlo jeftini darovi izrađeni rukama mališana ukazivat će na škrte i egocentrične ljude kojima ni najmanje nije stalo. Čim bace dva pogleda na kutiju s poklonom, sva do tada pristigla djeca obrušit će se na nju, otvoriti poklopac, izokrenuti sadržaj van tako da se razleti po podu, gdje će ga kasnije svi moći na miru gaziti. Do tog trenutka već će idući uzvanici banuti na vrata i priča se ponavlja. Djeca u pravilu ostaju u jednoj prostoriji u kojoj je namještaj razmaknut, kako bi im se dalo mjesta. Roditelji odlaze u prostoriju pokraj, gdje je velik stol s puno stolica, hrane i pića. Suhi naresci i sir izmjenjuju se s pemskim knedlama i srnećim paprikašom. Osam vrsta salata šepuri se na svaki metar stolnjaka, a na svakih pola metra grli se kombinacija boca vino-voda-sok-dvije pive. Na sredini, poput neke žrtve terorističkog napada, leži raskrebečeno pečeno prase. Naravno, to je sve za odrasle. Za klince je sa strane pripremljeno nekoliko tepsija pizza-e i hektolitri kokakole (omiljene hrane generacije koja raste), kako bi ovi mogli jesti praktično, iz ruke, te razmrljati kečap po namještaju. Naravno, ne treba ni napominjati da će svaka majka koja drži do sebe mimo torte ispeći barem još dvanaest vrsta kolača. Da se nađe. Čim se okupe, roditelji se bacaju na krkanje. Očevi si toče vino i trgaju komade mesa, masne brade raspredaju politiku i sport. Kako sunce napreduje ka horizontu hrpa kostiju pred njima, zajedno s hrpom praznih boca iza njih, postaje sve veća. Oni postaju sve glasniji u svojim debatama, govore sve više gluposti i sapleću se preko praznih boca kad idu pišat'. Ali nema veze, nema nikog tko bi im prigovorio, svi su već u istom, dobrom raspoloženju. Osim majki koje piju bezalkoholno pivo (da bi mogle voziti doma), razmjenjuju recepte i gledaju svoje muškarce ispod oka. Ali, nema veze, one ih ionako trpe već godinama. Jedna večer ne čini razliku.
Djeca su kao plutonij. Ako ih na jedno mjesto staviš dovoljno da stvore kritičnu masu, ne postoji ništa na ovom svijetu što može zaustaviti razaranje biblijskih razmjera. Doduše, neki roditelji ostaju u sobi s djecom pokušavajući ustanoviti makar kakav-takav nadzor nad onim što ovi rade. To su oni neiskusni čiji živci prvi stradaju. Postoji i druga kategorija, prvenstveno očeva, koji postupaju po onoj "ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se". To su oni koji prvi bivaju ozlijeđeni. Većina iskusnih roditelja na vrijeme se povuče u roditeljsku prostoriju, bacivši zadnji čeznutljiv pogled za svojim čedom i pomolivši se da do kraja večeri njihovo dijete ostane cijele glave, čitavih udova i sa svim očima na broju. Te da niti jedan komad namještaja koji će danas uništiti ne bude preskup. Prva stvar koje se djeca hvataju su zviždaljke. Iako bi netko rekao da su te naprave došle ravno iz pakla, zapravo ih je moguće vrlo jeftino kupiti u svakoj malo većoj trgovini, u pakiranjima od dvanaest komada. Naravno, jedan paket nikad nije dovoljan. Kad klinci počnu zviždati sva stakla na kući pucaju. Roditelji se nadvikuju jedan drugom u uho – već odavno navikli na okolnosti, a šljakeri koji vani kompresorskom bušilicom razbijaju asfalt napuštaju posao zbog neprimjerenih uvjeta rada. Mali divljaci zvižde jedan drugom u uho i razdragano se smiju crveni u licu sve dok ne popadaju u nesvijest zbog nedostatka kisika. A nakon toga se bacaju na ostale aktivnosti. Dečki obično vrište i skaču jedni preko drugih, hrvaju se, prevrću namještaj. Guraju jedni drugima prste u oči i nos, grizu za uši. S televizora obično tutnji nekakav edukativni crtić tipa Yu-Gi-Oh, a mališani gađaju likove komadima kolača i daljinskim upravljačima. Neki klinci voze bicikl na zadnjem kotaču, neki slažu stolice na hrpu ne bi li vidjeli kad će se srušiti, a neki se pak igraju viteškog turnira. Zamahuju uokolo kopljima i mačevima, uz zvučno padanje keramičkih vaza i ostakljenih Vilerovih goblena sa cifrastim ramama. Djevojčice su dosta bolje. One se stisnu u neki kut i igraju se bebama, škarama iz gazdaričinih svečanih zavjesa izrezujć' vjenčanicu za Barbikinu udaju.
A onda dolazi torta! Majka je uvozi na prikolici za Stojadina kojoj je susjed prošle godine ojačao osovinu. Zadivljeni silnim tornjevima, superjunacima, neboderima i raznim drugim čudima klinci zijevaju nepomični i otvorenih usta. Prvi se snalazi dvogodišnji susjed Mate, koji šutke potrči prema torti te se netom prije nje sapleće, zaronivši obje ruke i facu u čokoladni preljev. Tad se sva djeca skupljaju u krug i urlaju u veselju, a mali slavljenik smišlja želju i puni pluća. Dvadeset očeva gužva se okolo s kamerama, digitalnim kamerama, foto-aparatima, mobitelskim kamerama, štafelajima i reflektorima, pokušavajući uhvatiti najbolji kut i snimak. Čitava stvar pomalo nalikuje na crveni tepih oskarovske večeri. Majka pali svjećice, ali prije nego li mali slavljenik uspije i zinuti, deset drugih usta otpuhalo je slabašne plamičke u smrt. Majka strpljivo ponovo pali svjećice, ali dešava se ista stvar. Slavljenik urliče na sav glas, a suze frcaju tri metra ukrug. Majka pokušava organizirati raspored. Kao, neka prvo puše čiji je rođendan, a onda će svatko drugi dobiti priliku jednom sam puhnuti svjećice. Javlja se osmero djece koji tvrde da je baš danas njihov rođendan. I još troje kojima je sutra. Majka ih pokušava urazumiti, no dva klinca pokušavaju iščupati svjećice i zbrisati, dok ih tri klinke žele spriječiti čupajući im kosu. Svi ostali kreću se mlatiti uočavajući priliku. Majka izbuljenih krvavih očiju vrišti, s ogromnim nožem za kolače u rukama. Svim prisutnima ledi se krv u žilama. Petero briznu u plač (trojica od njih su očevi), a ostali šute i ne rade dalje pizdarije. Majka bijesna i odlučna ponovo pali svjećice i kaže svom malom "Hajd' sad!". On briše suzu, zamišlja želju, udiše punim plućima i... mali susjed Mate jednim brzim izdisajem gasi sve svjećice.
Rođendan se bliži kraju. Pricvrcani očevi lagano teturaju ka vratima, pokušavajući gazdarici platiti ceh. Domaćica pakira suviške hrane u kutije od televizora i usisivača, ne bi li svatko ponio koju sitnicu kući. Gosti se zahvaljuju domaćinima na gostoprimstvu i ugodno provedenom danu, uz sve pohvale kuharici. Neka su djeca zaspala kao anđeli te ih roditelji na rukama odnose u auto. Neki drugi pak ne žele ići kući te se otimaju, viču, psuju i pljuju, dok ih majke u auto odvlače za kosu. Domaćini ostaju sami. Oko njih su hrpe skršenih igračaka, porazbijane vaze i gobleni, fleke od voća i kolača po tepisima, isprevrtan namještaj, zidovi puni dječjih murala i tragovi kočenja bicikla urezani u parket. I njihov mališan je tu negdje. Mali anđeo vjerojatno spava ispod izvrnutog trosjeda. Roditelji se u samoći poljube. Sretni su što su djetetu pružili ovu sreću. Niti jedna nova kuhinja to ne može platiti. Samo da časkom, prije jutra, malo pospreme ovaj nered.
Post je objavljen 19.03.2006. u 21:46 sati.