Kisa je ponovo prestala.
A taman sam se obradovala da cu jedan dan moci da uzivam u tami. Zvuci cudno, neko zeli kisu i hladnocu. Ali da zivite ovdje gdje sam ja, i vi bi ste se zagarantovano uzeljeli istog.
Mada, s obzirom da sam zarobljena izmedju ova cetiri zida, i nemam neke koristi od te iste kise.
Sjecam se dana kada bih se vracala iz skole, dok se topla proljetna kisa slivala niz moje lice. Upijala se u kosu, dajuci joj neki poseban oblik, sa mnogo vecim kovrdzama. Bila je i meksa na dodir. Zao mi je bilo i da tu kisnicu isperem iz nje.
Onda sam, silom prilika, dobila naocale. I kako sam mogla i dalje da trcim po kisi?
Morala sam da se krijem ili da ih skidam, jer ne bih nista mogla da vidim kroz njih. Cak ni same kapljice nisu pomagale. Pokisla bih cijela, a jos bih uz to morala da mislim cime cu da obrisem stakla. Iritirajuce.
Od tada sam kisovite dane provodila kraj prozora, kupeci inspiraciju iz tih tananih nebeskih linija, mastajuci, kao i uvijek, o nekim boljim svijetovima. Lagana muzika sa radija i knjige oko mene, sareni zidovi i prazne ulice. Svijetlo sam palila rano, ali po potrebi. Uzivala sam u mracnim odajama, uz jedva vidljivu svjetlost sa vana. Heh..
Bezbrizno doba.
Sad povremeno uzivam u njoj na njegovom ramenu.
Kisa nam je bila podloga za prve zajednicke dane. Zato me ponekad i vrati u proslost. Da uz te srecne dane, udisem sadasnjost punim plucima.
Post je objavljen 19.03.2006. u 21:07 sati.