Pregled posta

POTISKIVANJE EMOCIJA

Trazila sam po knjigama Donalda Walsha (“Razgovori s Bogom I, II i III”) dio u kome govori o svom obredu vjencanja; jedna se draga blogerica ( Mish Misho) uskoro udaje, pa joj uz cestitke zelim to poslati.
No, usput sam nabasala na jedan citat koji zelim podijeliti sa Vama. Osobito sa onima koji su roditelji.
* * *
“…Problem nastaje kada bilo koja od pet prirodnih emocija postane iskrivljena…”
* * *
…”Tuga, zalost je prirodna emocija. To je onaj dio tebe koji ti dopusta da kazes zbogom kada ne zelis reci zbogom; da izrazis- izbacis, ispalis- tugu iz sebe kao iskustvo bilo koje vrste gubitka. Moze to biti gubitak voljene osobe ili gubitak kontakte lece.
Kada ti je dopusteno da izrazis svoju tugu, ti je se oslobadjas. Djeca kojoj je dopusteno da budu tuzna kada su tuzna, osjecaju se vrlo zdravom u tuzi, i stoga kad odrastu, obicno vrlo brzo prolaze kroz razdoblja zalosti.
Djeca kojoj govore “daj, daj, nemoj plakati” imaju velikih teskoca kad zaplacu kao odrasli. Napokon, njima su govorili cijeloga zivota da to ne cine. Tako oni potiskuju svoju tugu.
Tuga koja se stalno potiskuje postaje kronicna depresija, vrlo neprirodna emocija.
Ljutnja je prirodna emocija. Ona je sredstvo koje imas na raspolaganju i koje ti omogucava da kazes “ne, hvala”. Ona ne mora biti uvredljiva, i nekad ne mora biti stetna po drugoga.
Kada djeci dopustaju da izraze svoju ljutnju ona razvijaju vrlo zdrav stav prema njoj kad odrastu, i stoga obicno kroz svoju ljutnju prolaze vrlo brzo.
Djeca koju su zbog ljutnje navodili na to da se ne osjecaju dobro, i na osjecaj da ljutnja nije dobra- da je losa stvar izrazavati ljutnju i da je, ustvari, ne bi smjeli osjecati- imati ce teskoca da se na pravi nacin suoce sa svojom ljutnjom.
Ljutnja koja se stano potiskuje postaje bijes, vrlo neprirodna emocija.
Ljudi su ubijali zbog bijesa. Nastajali su ratovi, padale su drzave.
Zavist je prirodna emocija. To je emocija koja navodi petogodisnjaka da pozeli dohvatiti kvaku na vratima kao sto to moze uciniti njegova sestra- ili da vozi bicikl. Zavist je prirodna emocija koja vas navodi da nesto ponovno pokusate; da se jace potrudite; da nastavite nastojati dok ne uspijete. Vrlo je zdravo biti zavidan- vrlo prirodno. Kada djeci dopuste da izraze svoju zavist, ona stvaraju vrlo zdrav stav o tome kad odrastu, i stoga obicno kroz svoju zavist prolaze vrlo brzo.
Djeca koju su naveli da osjecaju kako zavist nije u redu- da je lose izraziti je i da je, ustvari, ne bi smjeli osjecati- imat ce teskoca da se na pravi nacin nose sa svojom zaviscu kad odrastu.
Zavist koja se stalno potiskuju postaje ljubomora, vrlo neprirodna emocija.
Ljudi su ubijali zbog ljubomore. Ratovi su nastajali, drzave su padale.
Strah je prirodna emocija. Sva djeca su rodjena sa samo dva straha: strahom od pada i strahom od glasne buke. Svi drugi strahovi su nauceni odgovori koje je djetetu nametnula okolina, koje su djeca naucila od roditelja. Svrha prirodnog straha je da stvori malo opreza. Oprez je sredstvo koje pomaze tijelu da ostane zivo. On je izdanak ljubavi. Ljubavi prema Sebi.
Djeca koju su navodili da osjecaju kako strah nije u redu, da je lose izrazavati ga, i da ga ustvari ona ne bi smjela osjecati- imati ce teskoca da se na pravi nacin nose sa svojih strahom kao odrasli ljudi. Strah koje se stalno potiskuje postaje panika, vrlo neprirodna emocija.
Ljudi su ubijali zbog panike. Nastajali su ratovi, padale su drzave.
Ljubav je prirodna emocija. Kada se djetetu dopusti da je izrazi i da je primi normalno i prirodno, bez ogranicenja ili uvjetovanja, obuzdavanja ili nelagode, one ne treba nista vise. Jer, radost ljubavi, izrazene i primljene na taj nacin, dovoljna je sama po sebi. Ali, ljubav koje je uvjetovana, ogranicena, sputana pravilima i odredbama, ritualima i ogranicenjima, kontrolirana, manipulirna, i zatomljena, postaje neprirodna.
Djeca koju navode na to da osjecaju kako njihova prirodna ljubav nije u redu – da je lose izrazavati je, i da je zaprao ne bi smjeli ni iskusiti – imat ce teskoca da se na pravi nacin nose s ljubavlju kao odrasli ljudi.
Ljubav koja se stalno potiskuje postaje posesivnost, vrlo neprirodna emocija.
Ljudi su ubijali zbog posesivnosti, ratovi su nastajali, drzave su padale.
I tako prirodne emocije, kad ih se potiskuje, stvaraju neprirodne reakcije i odgovore. Vecina ljudi potiskuje prorodne emocije, a oni su vasi prijatelji. To su vasi darovi. To su vasa Bozanska sredstva s kojima stvarate svoje iskustvo.
Ta su vam sredstva data prilikom rodjenja. Ona vam trebaju pomoci u pregovorima i pogodbama sa zivotom.
Zasto vecina ljudi potiskuje te emocije?
Ucili su ih da ih potiskuju. Tako su im govorili.
Tko?
Njihovi roditelji. Oni koju su ih odgojili.
Zasto? Zasto bi to cinili?
Desava se to da pogresni ljudi postaju roditelji.
Sto time mislis? Tko su “pogresni ljudi”?
Majka i otac.
Majka i otac su pogrsni ljudi za podizanje djece?
Da, kad su roditelji mladi. U vecini slucajeva, da. Ustvari, cudno je to sto tako mnogo njih tako uspjesno obavi taj posao.
Nitko nije neopremljeniji za podizanje djece od mladih roditelja. Usput, nitko toga nije svjestan bolje od mladih roditelja.
Vecina roditelja pocinje se baviti roditeljstvom s vrlo malo zivotnog iskustva. Jedva da su oni sami prestali biti djeca. Oni jos traze odgovore, jos traze rjesenja.
Oni jos nisu otrkrili sami sebe, a pokusavaju otkriti stvari o drugima jos ranjivijima od njh samih. Nisu ni sebe jos definirali, a baceni su u posao definiranja drugih. Oni jos pokusavaju prebroditi pogresnu definiciju koju su njihvoi roditelji dali njima.
Oni jos nisu otkrili Tko jesu, a pokusavaju tebi reci tko si ti. A pritisak na njih da to ucine kako treba je jako velik – a oni ne mogu ni svoje vlastite zivote dovesti u “red”. Tako oni pogresno pristupe cijeloj toj stvari – svojim zivotima i zivotima svoje djece.
Ako imaju srece, steta nanesena njihovoj djeci nece biti previse velika. Potomci ce to prebroditi – ali vjerojatno ne prije nego sto nesto od toga ne prenesu na svoje potomke.
Vecina vas stjece mudrost, strpljenje, razumjevanje i ljubav da budete divni roditelji nakon sto vam prodju roditeljske godine.”


(Plomin, 2002.)


Post je objavljen 19.03.2006. u 04:35 sati.