Prije godinu dana, 5. ožujka, u četrdeset i trećoj godini života, od srčanog je udara umrla moja dobra prijateljica Sivka. Prethodno nije bila vidljivo bolesna i njezin je odlazak bio potpuno nenadan. Fotografiju sam snimila u ranu jesen 2004. kada smo se posljednji put vidjele.
Sivka i ja smo se upoznale u terminalnoj fazi samoupravnog socijalizma, u bizarnom OOUR-u Jugoslavenskih željeznica – tzv. ZOP-u I. Održavanje pruga Zagreb I.
Sivka je radila kao tehnička crtačica, a ja sam prevodila dopise s tehničkim normama i standardima euro-željeznica.
U zoru kada smo se upoznale pored rešoa s prešećerenom kancelarijskom kavom, Sivka je nosila crnu suknju koja je bila pokrivena gomilom kratkih bijelih dlaka.
‘Ova ziher ima cucka’, pomislila sam, i doista, Sivka me već sutra pozvala kod sebe u Hrvojevu da upoznam muža i dalmatinera Arna. Osim psa i muža, Sivka je doma držala i zavidnu fonoteku klasične glazbe. Suđe je prala četvrtkom, a u međuvremenu je kuhala odlične kave i juhe od povrća. Puno se smijala i ljudima je govorila: ‘Šećeru’.
‘Šećeru, dodaj mi to…’, ‘Šećeru, nije ti to baš tako’…
Obadvije smo vrlo brzo pobjegle iz turobnog OOUR svijeta apsurdnih ‘radnih zadataka’, sindikalnih svinjskih polovica i ukiseljenih krastavaca u prozorskim oknima. (Pročitati opis socijalističkog radnog dana u ‘Moskva Petuški’ mog fejvorit pijanca Venedikta Erofejeva). Ja sam se prebacila u freelancere na televiziju, a Sivka na porodiljni i poslije također u ‘slobodnjake’. (Čitaj: poluzaposlene).
Naše se prijateljstvo nastavilo u klasičnoj ženskoj shemi; čuvale smo jedna drugoj klince, posuđivale lovu kad je bila potreba, žalile se na muževe, ogovarale majke i rodbinu. Bilo je to jedno od onih ugodnih i ležernih prijateljstava koje se nastavljalo na točki na kojoj je stalo, bez obzira jesmo li se posljednji put vidjele jučer ili prije godinu dana.
Na fotki Sivka sjedi u svome dnevnom boravku. Nakon herojskih sedamnaest godina besparice, stanovanja u 40 m2 i poslova od ribarnice do tvorničke trake, koje je Sivka odradila s optimizmom američkog pionira, psihijatar joj je konačno prepisao antidepresive.
U trenutku fotkanja uvjeravam je kako se konačno pridružila armiji ‘normalnih]’, jerbo ‘normalnost’ valja shvatiti kao statističku kategoriju, a ne možeš preživjeti devedesete a da nisi depresivan. To naprosto nije ‘normalno’!
To je bilo naše posljednje zajedničko poslijepodne.
Ne prođe ni dan a da ne pomislim na nju.
Post je objavljen 19.03.2006. u 00:10 sati.