Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/levijatan

Marketing

Amateri

Čini se da je život Ilke Repića zapravo počeo onog trenutka kad su ga prijavili kao pjevača na večeri amatera u Domu kulture. Učinio je to Ilija njegov najbolji prijatelj tako da Ilko ne ispadne pred ostalim momcima papak željan slave i mikrofona. Bio je to dogovor između njih dvojice. Zaželio se promjene, tako je bar govorio, iako je vrijeme bilo takvo da su se promjene mogle namirisati u zraku.
Od svoje sedamnaeste godine Ilko je vozio kamion i za život zarađivao prodavajući drva sa Vučjaka kod nas u selu ili u Bosanskom Brodu na pijaci. U kamionu je već prešao toliko kilometra i preslušao toliko kazeta da im nije znao broja. On nije vozio bez upaljenoga radija i neke kazete u njemu. Oduvijek je volio pjesmu, i imao najveću zbirku kazeta u okolici. Ozvučenje u kamionu je masno platio nekom majstoru električaru koji se nije mogao čudom načuditi da neko ide ugraditi tolike zvučnike u petnaest godina staroga tamića. U njegovoj se zbirci albuma moglo naći svega. Najviše je bilo narodnjaka ali i rocka, countrya, klasike, uostalom, kupovao je sve što mu je dolazilo pod ruku. Govorio je kako samo jazz nikako ne voli i to samo zbog toga što tamo rijetko možeš čuti da netko pjeva.
Volio je pjevat, pogotovo dok vozi, a kako je tamić bio glasan mogao si je dati oduška i pjevati koliko ga je grlo nosilo. Vozeći drva i kirijajući sa kamionom vidio je svakakvih ljudi i bio u sto situacija. Sav onakav kao od brda odvaljen i snažnih ruku nije se nikoga bojao. Zato su ga i vodili sa sobom kad bi išli na kirvajske utakmice u susjedno selo, iako ga nogomet nije puno zanimao niti je za njega imao baš nekoga smisla. Loptu je znao napucati špicom kopačke i to neprecizno ali su se bez njega naši igrači obično kući vraćali kroz kukuruzište. Za njega se znalo da je srčan i da ne uzmiče ni pred kim, osim ponekad pred curama. U ostalim situacijama bi se pouzdavao u svoje mišiće ili rijetko kad bi previše zagustilo na sjekiricu ispod sjedala kamiona
Te večeri se u domu skupilo i mlado i staro, bar ono što je moglo hodati da dođe na prvu večer amatera koja će se održati u našem selu. Tamo u domu su se prije održavale sjednice narodnog vijeća, a poneke subote i kino predstave. Zadnjih nekoliko mjeseci kako je nova demokracija uzimala maha, održani su prvi predizborni skupovi i javne tribine. Euforija novootkrivenim slobodama bila je poljuljana nejasnim prijetnjama o nevoljama koje bi nas mogle zadesiti. Ta zloslutna upozorenja činila su se kao tamni oblak sa grmljavinom u daljini.
Atmosfera u dvorani nije bila ni u najmanju ruku prijateljska, svi oni zgubidani koji su se i inače skupljali ispred doma, prazneći flaše pive iz trgovine preko puta, bili su već dobrano pijani. Sjedili su u zadnjim redu, cerekali se i pričali. Svaki put kada bi se netko novi popeo na binu da počne s pjesmom, preduhitrio bi ga vrisak "Šišaj", jednog od njih. Ovo bi svaki put izazvalo pravu provalu smijeha koji bi trajao skoro do pola pjesme, pa je bilo dobro ako pjevač ne bi sišao s pozornice ispraćen smijehom. Slab pljesak je već bio uspjeh, a nesretnijima bi dovikivali i ponešto uvredljivoga, recimo: "Alaj ga aurličeš, baš iz petnih žila". Oni mekšeg srca bi i zaplakali od jada.
Ni Ilku nije bilo svejedno, malo je zastao prije nego će stupiti na pozornicu. Te večeri u domu od mišića nije bilo koristi, kao ni od sjekirice. Nije se tako prepao ni onda kada je gore u brdima na njega krenuo jedan sa vilama. Bio je to neki gazda poznat po tome da je škrtac i prznica. Sačekao je bio da mu pred kućom istovari drva i tek onda rekao kako neće platiti punu cijenu jer drva koja je dovezao nisu čista bukva. Kad ni Ilko nije htio popustit povela se prepirka tko bi sad trebao ponovo natovariti kamion. U jednom trenutku je gazda na njega nasrnuo s vilama. Dok je mu je mahao vilama pred očima, Ilko nije ni trepnuo, samo je gledao u njega i mirno stajao. Nije ga htio udarat jer se općenito nije volio tući a i rijetko je na taj način morao sređivati poslovne probleme. Na kraju je gazda pristao i platio punu cijenu.
Ali sad, kao da su mu se noge protiv ostatka tijela pobunile pa sve zapinju po podu. Nekako se ipak sabrao i izašao van pred publiku. I njega je na pozornicu dopratio nezaobilazni "Šišaj" iz zadnjih redova. No s prvim taktovima Fredijeve pjesme "We Are The Champions" dvorana je zamukla. Nikom nije bilo jasno što sad on sad tu izigrava pjevanjem strane pjesme na večeri amatera. Začudo, svi su šutjeli i slušali. Pjesmu je krenuo polako i potiho, da bi završio glasno u maniri najvećih talijanskih tenora. Čak je i ekipa iz zadnjih redova potvrdno klimala glavom, sve u smislu "Vidi ti ovog, što dobro pjeva". Nitko nije razumio tekst pjesme, uključujući ni Ilku Repića, ali pljesak nije izostao. Poslije je još otpjevao dvije narodne i onu sevdalinku "Snijeg pade na behar na voće". Kod sevdalinke je već i pokoja suza kanula. Sav se unio u pjesmu i dirnuo sve oko sebe. Premca mu te večeri nije bilo pa je odnio glavnu nagradu.
Ovo je bio samo početak, od te večeri počeo se redovito prijavljivati na natjecanja amatera, a i ta natjecanja su u to vrijeme bila popularna pa ih je bilo na svakom koraku.
Uskoro je Ilko postao pojam i odnosio glavnu nagradu gdje god bi se pojavio. Nije mu bilo teško potegnuti s biciklom skroz do Dervente ili Odžaka, iako je do tamo bilo sigurno dva sata vožnje. Na večeri amatera je obavezno išao biciklom, a da nikome nije znao objasnit zašto. On je nešto spominjao kako kamion i sako za nastupe ne idu zajedno. Valjda mu je bilo neugodno dolaziti s kamionom.
Jednom je tako došao s velikog finala noseći glavnu nagradu, najveću puru koju smo ikada vidjeli. Imala je sigurno preko dvadeset kila. Kazao nam je da ju je jedva dovukao na pak-tregeru od bicikla, a toliko je teška da je dvaput mislio stat i bacit je u jarak. Bilo mu je žao nas, da ne vidimo što je dobio za nagradu, eto samo zbog toga ju je dovezao kući i toliko se napatio.
Uskoro se priključio jednom svatovskom sastavu i po lokalnim svadbama prašio narodnjake, sada već za fine pare. Pričalo se da gdje oni dođu svirat do jutra ne ostane ni jedna čaša čitava. Nije im trebalo bolje reklame. Svi su ih zvali da sviraju, a čak i kada bi došao kao prijatelj ili rodbina, obavezno bi morao otpjevati nekoliko pjesama. Tek toliko da uveliča proslavu.
Pjesmu koja ga je proslavila, onu od Queena otpjevao bi bar jednom po večeri. Bila mu je nešto kao zaštitni znak iako je uglavnom pjevao narodnjake. Napravio je od toga događaj, a već se znalo kada će otpjevati svoju pjesmu, mahne rukom i zatraži da mu donesu stolicu. U šatoru se odvrne pokoja žarulja, da se malo svjetlo priguši i sve zamukne, a ljudi sjede i slušaju baš kao na koncertu. On bi se unosio i lomio ruke. Mislim da mu je jedna učiteljica bila prevela tekst pjesme pa je sada znao i o čemu pjeva. Još su najbolje svirali na kraju, dok konobari skupljaju stolnjake sa stolova kad bi ostalo svega par ljudi. Tada bi obično pjevao štogod od Tome Zdravkovića.
Nije da oni nisu znali odsvirati ponekad i kakvu stranu ili zabavnu pjesmu. Svirali su ih toliko dobro da se pjesme ne bi postidio ni kakav poznati pjevač, samo za te pjesme nije bilo interesa. A iskreno govoreći bolje su mu ležale ove naše domaće pjesme.
Sa slavom nekako idu i pare, a toliko mu je dobro išlo da si je kupio novu Ladu, zarađenu samo od svatovskih para i nastupa na amaterskim večerima. Već je tada on bio za nas pojam veličine. Gledali smo mi pjevače na televiziji ali su oni bili daleko, neke nestvarne osobe koje nitko od nas nije poznavao. Čak i kada bi imali nekakav koncert u Domu sportova Bosanski Brod, izgledali bi nekako daleko kao da se ne radi o ljudima nego o slikama sa televizora. Ilko je bio tu, među nama i za nas je bio prava veličina i pojam.
Obično je u društvu on častio a kada bi prolazio nama djeci bi svakom u ruku šušno ponešto. Nije se više ustajao prije podne. Stalno je bio pospan čak i kada bi spavao do tri. Uvijek s podočnjacima i uvijek u žurbi baš kako i priliči nekome s estrade. Samo bi pitao da li dovoljno miriši dok bi uskakao u auto. Iza njega bi ostajao miris ispušnih plinova i kolonjske vode.
Dovoljno je zarađivao pa više nije morao voziti kamion. Znao je napraviti s vremena na vrijeme par tura više iz usluge i užitka. Nije ga htio prodavat i znao je govorit kako nema muzike dok on u tamiću ne odvrne do kraja. Valjda mu je bilo žao skupog ozvučenja, pa ga je ostavio da leži u dvorištu prekrivenog ceradom. Za njega se sad već dobrano znalo okolo, a on je znao sve i svakoga, od propalice do direktora rafinerije. Po sat vremena bi znao izlaziti iz sela kad bi išao negdje na svirku. Dok sa svakim progovori po dvije riječi ili upita za zdravlje, proleti vrijeme. Nema šanse da bi prošao kraj nekoga a da ne bi stao i popričao.
Sa ženama je u početku bio stidljiv. Dovoljno je bilo da se samo priča o curama već bi pocrvenio i pokušao promijeniti temu. Za sve si se smio sa njim šaliti osim o ženama. Odmah bi se naljutio, pogotovo ako bi ga pitao kad će se ženiti. Sad kako je svirao po svatovima i zabavama nije mogao a da ne popriča s kojom od cura ili da primi kakav osmijeh. Malo pomalo se oslobodio pa se poslije pričalo da ašikuje i sa dvije tri u isto vrijeme. Kasnije kad ga gledaš samo sjedi, puši i smije se šeretski. Gleda okolo a da u nikoga ne gleda. A one sve jedna po jedna do njega: pa da ti otvorimo pivo, pa da ti donesemo stolicu, a da otpjevaš onu svoju i sve tako nešto okolo. Sa svakom bi lijepo porazgovarao onako bez žurbe i gledao u oči. A dok priča, sve prstom uvija onaj svoj dugi čuperak-repić na potiljku.
Vrhunac njegove karijere se nekako poklopio sa završnom večeri Derventskoga vašara kada je kao zvijezda večeri u najvećem šatoru baš on pjevao. Ljeto bilo suho pa se u Derventu slila cijela okolica, vratili se i radnici iz inostranstva, sve puno njemačkih registracija. Nisu mogli ispeći toliko janjetine koliko se pojelo taj dan. Naručuju se runde i okreću ture za cijeli šator. Gazda šatora se od dragosti rastopio pa se sve zalijeće prema njemu, grli ga kao rođenoga sina i pjeva s njim zajedno u mikrofon. Ilko je pričao da je te večeri u džepovima svog crvenog sakoa, kupljenog posebno za nastupe, pronašao maraka dovoljno da uzme novog Yuga. Malo se i on napio pa je do kraja večeri pola tog novog Yuga netragom nestalo, ali eto što bi rekli - kako došlo tako ošlo.
Tako je to nekako uskoro i završilo, skupa sa svatovima, amaterima, Derventskim vašarom i zelenim tamićem prekrivenim ceradom. Ona udaljena grmljavina sa nevoljama nadvila se nad čitav kraj. Vrijeme se pokvarilo, počela je padati kiša a ljudi su se razbježali na sve strane. Tamiću čak ni cerada nije pomogla.


Post je objavljen 18.03.2006. u 21:37 sati.