greetings! nisam jako dugo pisao, ali evo me. jednostavno sam odlučio ostaviti blog na neko vrijeme. sad sam u statistikama vidio, nije me bilo 80 dana. čovječe, fakat puno... :) nadam se da me niste zaboravili. joke.
it's good to be here again.
ok, nije baš najbolja priča za početak pisanja, ali toliko me je ganulo da nisam mogao ne podijeliti to s vama.
Ovaj post nije za one koji se sad osjećaju bilo kako osim prosječno,
ne služi tome da vas baci u neko stanje depresije, da vas oraspoloži,
niti da vas šokira. Ovaj post nije originalno napisan od moje ruke.
Jedina mi je želja da ga ne čitate dalje od ove točke ako mislite da
je to prosječan post, kakav čitate svaki dan. Nemojte čitati ako
smatrate da će vam nakon toga biti žao što ste ga pročitali. Post je
toliko snažan i u isto vrijeme veoma tužan, šokantan... Vi koji ćete
čitati, nemojte mi zamjeriti na tome što sam objavio ovo, nije
zamišljeno kao neka poruka isključivo vama, nego samo kao nešto što
sam mislio da morate znati. Jer to je, kao što se na kraju kaže,
realnost.
prije svega morate pogledati ove fotografije:
Pulitzer
fotograf
Prva fotografija, zabilježena 1994. godine tijekom sudanske
nestašice za hranom, osvojila je Pulitzerovu nagradu. Fotografija prikazuje
izgladnjelo dijete koje je puzalo prema kampu s hranom Ujedinjenih
naroda udaljeno samo 1 km od mjesta gdje je uhvaćena.
Na fotografiji, lešinar čeka da dijete umre kako bi ga mogao pojesti. Fotografija
je šokirala cijeli svijet. Nitko ne zna što se dogodilo s dijetetom,
kao ni Kevin Cartner koji je napustio mjesto nakon što je uhvatio
fotografiju.
Tri mjeseca kasnije fotograf je počinio samoubojstvo.
Ovo je pronađeno u njegovom dnevniku:
"Dragi Bože, obećavam da nikad neću bacati svoju hranu bez obzira
kako lošeg okusa bila ili kako sit budem bio. Molim se da će On
sačuvati ovog malog dječaka, voditi ga i maknuti od bijede. Molim se
da cemo biti osjetljiviji na svijet oko nas i da nećemo biti
zaslijepljeni našom sebičnom prirodom i interesima.
Nadam se da će nam ova slika biti podsjetnik koliko smo sretni i da
nikad nećemo uzimati stvari olako."
I postoji podatak koji govori da samim time što jedemo svaki dan i imamo veće prihode od 100 $ na mjesec spadamo u 8% svjetskog stanovništva. Pa se vi zapitajte.
Post je objavljen 17.03.2006. u 22:50 sati.